I nakon tri domaća festivalska majora (Liburnia Film Festival, ZagrebDox, Dani hrvatskog filma), “Nasljeđe” (Mitropa, 2016.) Sanje Šamanović nije uspjelo otresti neugledan status filma o kojem raspredaju tek najbliži članovi rodbine ili pokoji zalutali kritičar na redakcijskom dedlajnu. Moramo li napominjati – šteta, naravno, jer ovaj decentni, gotovo patološko samozatajni intimistički gem, u nedugačkih petnaestak minuta temu gubitka najbližih obrađuje na moćan, čist i neposredan način, bez suvišnih repova uzrokovanih ograničenom minutažom. Zanimljivo, Šamanović je sva tri svoja filma (“Prolaz za van”, 2010.; “Terasa”, 2011.) realizirala nakon prerane smrti supruga, poznatog snimatelja Vedrana Šamanovića. “Nasljeđe” kao njeno prvo samostalno ostvarenje, bitno je pak zbog dva ključna razloga: katarze otpuštanja bolnog i traumatičnog životnog poglavlja, ali i moguće profesionalne prekretnice, ozbiljnijeg početka bavljenja filmom autorice koja za kruh zarađuje predajući na zagrebačkom Geodetskom fakultetu.
Film izabran u službeni natjecateljski program 26. Dana hrvatskog filma, započinje skučenom scenom putujućeg automobila, uz establishing voice-over hladnih životnoodređujućih činjenica: redateljičina majka ostala je udovica s 52 godine, baka s 45, prabaka s trideset; Sanja s tek četrdeset napunjenih godina. Završni filmski čin nudi nagli fade out usred razgovora, pomno odabran i promišljen, simbolički ukazujući na krhkost života i nepredvidljivost amputirajućih rezova. Simbolikom je okupan i onaj glavni, metafilmski element “Nasljeđa”, kojim se ukazuje na neminovnost nastavka života i koji dokumentarac uzdiže iznad klasične hrvatske no budget autorefleksivne priče. Između početne zajedničke vožnje i završnog odlaska (dolaska?) u crno, Šamanović ruši klasičnu narativnu koncepciju, gurajući poantu prihvaćanja neprihvatljivog, upečatljivim odabirom dvoplanske statičnosti razgovora s majkom koji služe egzorciranju starih trauma. Naizgled jednostavnim režijskim rješenjem – inceptionovski promatramo razgovor o preminulim muškarcima i međusobnom odnosu na televizijskom ekranu iza kojeg se odvija stvarni život glavnih protagonistica – redateljica je u inače autorefleksivnu žanrovsku baruštinu unijela itekako dobrodošao dašak svježine.
Nismo zaboravili. Nećemo zaboraviti. Ali da bismo mogli nastaviti živjeti, moramo prestati to isto raditi iz rakursa – prošlosti. Poruka je to koju “Nasljeđe” komunicira besprijekorno.
“Nasljeđe” nije patetičan film kako se pribojavala sama Šamanović, ali ima problema s uspostavljanjem snažnijih veza s gledateljem koji je zabetoniran u strogo propisanoj ulozi nijemog promatrača. Nije ni čudo s obzirom na redateljičinu averziju prema ogoljavanju intime pred širokom publikom, pa i prvotnu ideju polueksperimentalne, ne kino-filmske instalacije. Povremene tematske banalnosti međusobnih razgovora, kao i hard cap zaustavljanje u predvorju perifernih navika preminulih najbližih, vjerojatno su zaslužne za odbijanje pokojeg gledatelja naviklog na igrano-filmsko, binarno razrješenje problematičnih situacija. Problematična je i izvedbena nesigurnost međuscena pomalo isforsiranih sukoba u kuhinji, koje nemaju konkretnu funkciju osim nepotrebnog razbijanja dominantne, ali za cjelinu funkcionirajuće dvoplanske fiksiranosti.
Fiksiranost tripoda, kamere, kadra, stvari su koje možemo kontrolirati. Onaj svakodnevni životni dio, često banalan, nespretan, ambivalentno izluđujuć… i ne baš, zar ne? Kao i “Nasljeđe”, koje intezivnije miriše na životnu rudu od bilo koje turske sapunice. Tuga kao univerzalan osjećaj, žalovanje i borba s gubitkom kao individualni otok unutar otoka. Postoji li fakultet za nošenje sa smrću najmilijih u tridesetoj, četrdesetoj, bilokojoj? I tako bliže, i tako samozatajno dalje. Prema zatvaranju poglavlja, filmskom, tvrdo ukoričenom oltaru da smo bili tamo. Da nismo zaboravili. Da nećemo zaboraviti. Na svoj način i svojim tempom. Svojim filmom. Ali da bismo mogli nastaviti živjeti, moramo prestati to isto raditi iz rakursa – prošlosti. Poruka je to koju “Nasljeđe” komunicira besprijekorno.
