“Amerikanka” – Nevinost bez zaštite

Pitanje optike jedno je od ključnih s kojim se susrećemo u trenucima kad smo prisiljeni svijetu i iskustvu pridati utjehu što je pruža fiksno značenje. Ne trebamo znati ništa o principima suvremene fizike, od Heisenberga naovamo, kako bi nam se lako i bolno otkrila istina da je promatrano uvijek talac onoga koji promatra. Preciznije: stvarnost je uvijek zatočenica vlastite optike, kao i predstavljene emocije. Upravo od ovih postavki samosvjesno i direktno polazi Zoran Tadić (1941. – 2007.) u svom debitantskom dokumentarnom filmu, remek-djelu “Amerikanka” (FAS, 1970.), zadirući u temu socijalizma i pripadajuće-vječnog ideala bratstva i jedinstva, sagledanih u ovom slučaju optikom mlade djevojke iz Sjedinjenih Američkih Država. Njeno ime je Ann, a u Zagrebu sudjeluje na radnim akcijama na Savi. Usput se simpatična Ann zaljubi u mladog radnog kolegu, studenta književnosti i filmaša Marijana Hodaka, što je inspirira na slavljenje kulture i navada njegove zemlje – raja na zemlji, po njenom mišljenju. Pitanje koje “Amerikanka” postavlja, naravno, optički je kut gledanja određene stvari, jer autor djevojčine stavove suprotstavlja promatranom stvarnošću same Tadićeve kamere, okrutno dovodeći u pitanje jednu nevinošću obojenu percepciju.

Tadić dokumentarac otvara metafilmskim kadrom, obraćajući se gledatelju svojim autorskim problemom – od Gradske konferencije Socijalističke omladine Hrvatske Zagreb dobio je naručeni posao snimiti film povodom desete godišnjice Radne akcije Sava. Ono što ga muči, međutim, nedostatak je prave teme, no susrevši Ann odlučuje kako će upravo ona postati glavna tema/koncepcija samog filma. S ozbiljnog Tadića kamera švenka na nasmijanu djevojku – autor je, dakle, pronašao optimalnu optiku za prilazak ideološki obilježenoj temi radnih akcija. Tadić će potom Anninim nevinim opservacijama izgovorenim s nepatvorenim uvjerenjem ravno u kameru, suprotstaviti ne tako nevin i idealan svijet kampa na Savi. Već u prvom kadru redatelj rasprostire svoj kazališno precizan i simboličan dekor – uvodni monolog izgovara sjedeći na izvrnutim tačkama, a još nekoliko istih takvih lijeno izvaljenih radilica pomno je i nimalo slučajno postavljeno ispred i iza njega. Motiv odbačenih tački autor će provlačiti kroz čitav film, kao i prizore u kojima se vrijedni omladinci revno opuštaju valjajući se na suncu, gluvareći po kampu ili se pak dugo, dugo tuširajući. Finale nastupa u trenutku kada sve te tačke budu upotrijebljene za utrku u kojima mladići guraju djevojke hitajući cilju koji se odaziva isključivo na ime reda, rada i discipline – eto tako se (ne) radi u radnom kampu na Savi!

Tadićev odgovor na narudžbu Gradske konferencije SOH-a svjetlosnim je godinama daleko od do tada poslovičnog glorificiranja omladine upregnute u izgradnju boljeg sutra. U svijetu njegova subverzivna prvijenca nema jednostavnih odgovora i izvjesnog zajedničkog sretnog kraja; tek niz pitanja o kompleksnoj i neizvjesnoj budućnosti bratstva i jedinstva. Usred kolopleta svakodnevnih kampovskih vinjeta nakon slikovno nemotiviranog zvuka lomljenja stakla, u “Amerikanku” kao komet svojim ravnodušnim, ali upečatljivim glasom ulijeće mladi Pero Kvesić (njegov behind the scenes “Amerikanke” pročitajte na sljedećoj poveznici) recitirajući u mikrofon duhovitu “Ljubavnu pjesmu za malu hipi po imenu Tipi” o nevinoj djevojci koja se ponaša kao da su joj na glavu pale “saksije iz neke sasvim druge galaksije”. U ovim je riječima sadržana optika kojom sam Tadić fiksira Ann; kadrovima što prethode Kvesićevoj recitaciji, redatelj glavnu protagonisticu provocira prijedlogom o ljubljenju s nekim drugim momkom jer njen – nije dovoljno fotogeničan. Odbivši autorovu šovinističku sugestiju, Tadić joj potom servira navedenu pjesmu koja do kosti ogoljuje djevojčinu nevinost bez zaštite.

Kako film odmiče, redatelj sve beskrupuloznije poseže za postupkom suprotstavljanja Anninog idealiziranog svijeta s okolnom realnošću, a koju djevojka uporno vidi ružičastom. U onome što bi trebao biti vrhunac sukoba dvaju svjetova, Tadić Amerikanku odvodi na smetlište izlažući je prizoru romske djece što prikuplja otpad. Annino lice u krupnom planu prelijeva tuga, no znamo da će ista biti kratkoga vijeka. Jer, lako je ostati nevin u svijetu u kojem smo tek posjetitelji i čija nas se prošlost i budućnost korijenski ne dotiču. Tadić prokazuje razornu pogubnost nevinih optika, kojima su bile zatočene sve dotadašnje filmske slike radnih akcija. Naivna i nevina djevojka pretvorena je u optimalan instrument njegove nakane raskrinkavanja svake nevinosti. U svijetu koji je svoju odavna izgubio.

“Prozori” su realizirani u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i njegovim filmskim arhivom.