Brazilski redatelj Sergio Oksman ovih se dana zagrebačkoj publici predstavlja dvostrukim programom koji nakon jučerašnjeg masterclassa “Izmišljanje stvarnosti” u Dokukinu KIC, uključuje današnju (19 sati) projekciju njegovog dokumentarca “O nogometu” / “On Football” / “O futebol” iz 2015. godine u kojem rekapitulira reunion s ocem Simãom nakon dvadeset godina gubitka kontakta, dokufikcijski (polu)izrežirano, ne i neiskreno.
Oksmanov povratak u São Paulo za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu 2014. godine jest stvaran, no većina kasnijih scena unaprijed je planirana, dogovorena, posložena; a opet uz dovoljno freeflow, neskriptiranih trenutaka koji vuku prema pravoj dokumentaristici. Što god to u današnje hibridno vrijeme značilo, jelte. “Glumili smo određene verzije samih sebe”, nije u jednom intervjuu bježao od alternativne istine Brazilac sa stalnom madridskom adresom. Oksman ionako ne priznaje termin one prave, parafrazirajući u “O nogometu” stvarnu stvarnost kao nešto sklono revizijama, tek jedan od paralelnih rukavaca ionako komplicirane svakodnevice.
Politika. Nogomet. Seks. Najćešće nogomet ipak. Kao vezivno, superglue tkivo koje povezuje generacije udaljenih očeva i sinova. Čak i onda kad si nemaju što za reći, uvijek ostaje nogomet. Sigurnosna mreža za ispunjavanje vremena, neugodne šutnje i ideološkog ambisa kojeg poput plombe na šupljem zubu ispunjava samo zajednički DNA. U “O nogometu”, međutim, tek kao establishing shot nečeg nešto kompliciranijeg od dikod uđe, a dikod ne uđe fudbalerskog narativa.
“O nogometu” je sumoran, melankoličan film koji ne glorificira samoću ili romantizira tinejdžerski angst naspram amputirane očinske figure. Dijalog – da. Rješenje – ne nužno. Zatvaranje u automobil ispred punog stadiona – obavezno. Ono što nas povezuje možda je jače od onoga što nas razdvaja. Razgovarajmo, pa makar i o nogometu…
Za razliku od Chantal Akerman (“No Home Movie”, 2015.), Oksman nema ni prikrivenu namjeru zatvaranja bolnih poglavlja, kamoli katarze. Odnos s ocem nepopravljivo je narušen; ono što preostaje tek je činovničko fakturiranje posljedica. I dok Svjetsko prvenstvo neumitno napreduje – dani dramaturški razlomljeni u ritmu rasporeda utakmica – autor i njegov roditelj u neugodnoj tišini koja to ponekad i nije, kruzaju sivilom São Paula za vrijeme SP utakmica hvatajući posljednju nit onoga što ih povezuje kao ljude, muškarce, najbližu rodbinu…
Dvojica zauvijek raspolovljenih muškaraca – hvatana fiksiranim dvoplanom s leđa – u toj pokretnoj ispovjednoj škatuli s Peugeutovom znakom u njedrima, uglavnom šute, ponekad razgovarajući o banalnostima. Ponekad i ne. Ponekad i ne i izvan automobila. Omiljeni cigarentni brendovi i razlozi Simãovog napuštanja obitelji, možda u normalnim okolnostima nemaju jednaku težinu, no Oksman nema namjeru raditi egzorcizam davno preminulog pacijenta. Sve teme sadržaj su istoga lonca, a njihovim rangiranjem nek se bavi dežurna služba korisnika. Jer, nakon toliko izgubljenih godina, važnija od sadržaja tek je institucija razgovora, na jedinom mjestu iz kojeg nema bijega – automobila u pokretu.
Bitno je ono iza pozornice, ne toliko ona sama, stoga sam tajming vožnje i razgovora u srcu Svjetskog prvenstva, naravno, nije izabran slučajno. Ništa u Oksmanovom slučaju nije izabrano slučajno. No što reći kad nemaš – što reći. I nekome? Što ako šutnjom zapravo kažeš više nego mitraljiranjem nesuvislih slogova? “O nogometu” je sumoran, melankoličan film, lijep izdanak slow cineme koji ne glorificira samoću ili romantizira tinejdžerski angst naspram amputirane očinske figure. Dijalog – da, ali ne pod svaku cijenu. Rješenje – ne nužno. Razgovor u automobilu ispred punog stadiona – obavezno. Ono što nas povezuje možda je jače od onoga što nas razdvaja. Razgovarajmo, pa makar i o nogometu…