I posljednji film u karijeri velike belgijske feminističko-redateljske ikone Chantal Akerman ispisan je tradicionalnim asketsko-minimalističkim rukopisom, sasvim svojstvenom opusu prije nekoliko mjeseci preminule autorice.
“No Home Movie” (2015) – ponovno jedan od Akermaničinih filmova o ničemu – na prvu je sasvim neprohodan dokumentarac, izvan dosega nestrpljivijih gledatelja željnih instantne gratifikacije s velikog platna. Iako je Belgijankina dramaturška kompozicija sazdana od naizgled razasutih i statičnih kadrova, neki od njih kao da se namjerno igraju sa strpljenjem svoje publike.
Tako već na samom početku Akerman u nepomičnom četverominutnom prologu koristi zamrznutu panoramu (izraelske?) vjetrovite pustinje. Jedina akcija u tom trenutku nasilno je njihanje drveća i tek jedva primjetno (neželjeno) pomicanje tripoda s usidrenom kamerom. Sama kadar-scena tu nije, naravno, slučajna i tek tako zakeljena za povećavanje minutnog volumena.
Radi li se o skrivenoj autoričinoj oproštajnoj poruci ili tek običnoj reflektivnoj noti, teško je i spekulirati. No, pogled preko obzora nije slučajan, kao ni redoslijed njegovog postavljanja.
Inače, “No Home Movie” (nije kućni film-video / bez doma, zbog nomadskog stila života) se ponovno vraća na poznati teren filmskog seciranja odnosa između same Akerman i njene majke Natalije, započetog još 1977. godine u dokumentarcu “News from Home” u kojem Belgijanka u New Yorku naglas čita pisma svoje roditeljice.
Tako ono uglavnom podtekstualno / neizgovoreno – privrženost, usamljenost, ljubav, žal… – u čast utabane majka – kćerka dinamike, postaje glavnom ostavštinom posljednjeg Belgijankinog filma. Konačna je to spoznaja da svoje roditelje ne možemo birati, a još manje mijenjati. Spoznaja da nam je to sasvim – OK. Dok god su tu, pokraj nas. Pa pričali nam oni i o kuhanim krumpirima…
Ove pak godine na Filmskom festivalu u Locarnu premijerno pogurnuti “I Don’t Belong Anywhere – Le cinéma de Chantal Akerman” / “I Don’t Belong Anywhere – The cinema of Chantal Akerman” (2015) poljske redateljice Marianne Lambert, rekapitulira Akermančin filmski opus, ali i dodatno apostrofira iznimno važnu ulogu majke u njenom životu koja je preminula prošle godine.
Iako je “No Home Move” dosad najintimniji prodor u taj u najmanju ruku slojevit odnos (koji odnos između roditelja i djece to nije?), Akerman odbija gledatelju na pladnju servirati CSI-evsku linearnost rješavanja možda i najvažnije životne jednadžbe.
Kadrovi poput trenutaka majčinog opuštanja uz novine ili samotnog stola u dnevnom boravku, slučajnom se promatraču – pogrešno – mogu činiti posve sterilnim, da ne kažemo banalnim crticama Natalijine briselske rutine.
Akerman ni u Belgiji ne može pobjeći od vječnih tematskih pratitelja poput samoće i nepripadanja; u “No Home Movieu” i straha od bolesti i starosti te nemoći koju za njih vežemo.
Sve čime smo okruženi podložno je prolaznosti i neumitnom vremenskom karijesu. Dinamika jednog mjesta i života u nestajanju. Ono što je donedavno služilo kao oruđe za popodnevnu siestu, postupno se pretvara u samrtničku postelju. Stol koji je nekoć predstavljao centar obiteljskog veselja, transformira se u ispoliranu nakupinu pomno obrađenih letvica.
Osoba koja nam je donedavno mijenjala pelene – i sama postaje beba.
Belgijska autorica najviše nam otkriva u direktnim razgovorima s Natalijom, realiziranima za obiteljskim stolom i kroz zrnatu skypeovsku magluštinu. Interakcije su to pretežno svakodnevne, lagašne naravi, snimljene običnim DV ciglicama za dodatno pojačavanje sveprisutne DIY estetike. Teških tema poput majčinog boravka u Auschwitzu Akerman se tek ovlaš dotiče, ne silujući flashbackove ionako dokazano mučnog razdoblja.
S nepristrane distance “No Home Movie” možemo promotriti kao hiperrealističnu umjetnost neizrečenog. Svaki odnos ima svoju dinamiku, a forsiranje nametnutog narativa razbilo bi (iluziju) direktne istine koju Akerman u ovom filmu želi postići.
Tako ono uglavnom podtekstualno / neizgovoreno – privrženost, usamljenost, ljubav, žal… – u čast utabane majka-kćerka dinamike, postaje glavnom ostavštinom posljednjeg Belgijankinog filma. Konačna je to spoznaja da svoje roditelje ne možemo birati, a još manje mijenjati. Spoznaja da nam je to sasvim – OK. Dok god su tu, pokraj nas. Pa pričali nam oni i o kuhanim krumpirima…
Projekcija dokumentarnog filma “No Home Movie” na 13. HRFF-u započinje sutra, 13. prosinca u 20 sati u kinu Europa.
