Film nedavno preminulog suvremenog hrvatskog umjetnika Mladena Stilinovića (1947. – 2016.), “Zidovi, kaputi, sjene” (1975), na prvi je pogled vizualna meditacija usmjerena ka upornom čuđenju nad površinom svijeta. U prvoj polovici svojeg filmskog djela autor 8-milimetarskom kamerom snima nepregledni niz zidova, svaki od kojih izgleda drugačije. Zidne površine predstavljaju jednodimenzionalne plohe čije karakteristike nalikuju onima slikarskog platna. Kod Stilinovića je filmska slika tretirana kao niz likovno mišljenih površina kojima se dodaje element ritma, postignut njihovom pravilnom izmjenom u montažnom zakulisju. Plohe reflektiraju život bez vlastitog prokrvljenog pulsa, čuvajući tragove ljudi i oživljavajući njihove misli. Stilinović pred promatračem komponira zidove u nizu koji, međutim, prestaju biti fizička barijera te postaju most prema metafizičkome, onkraj vidljivog. Redatelj nas otvoreno poziva na zaron ispod opne materijalne pojavnosti stvari; da naizgled običnim promatranjem preobrazimo okružujuću stvarnost, i poklonimo joj vlastite osjećaje, misli i ideje koje je u nama kadra izazvati.

Nakon uvodnog provođenja kroz svoju vizualno dojmljivu, raznoliku ali i statično-plošnu filmsku meditaciju, autor ljestvicu pomiče još mrvicu više. S fiksnog i neživog prebacujemo se na dinamične blize kadrove slučajnih prolaznika odjevenih u kapute. Njihove noge, a pogotovo glave gledatelju su skrivene, što je svjestan redateljev potez želeći protagoniste lišiti identiteta i reducirati na vizualnu strukturu. Sitilinović ljude tretira poput zidova; oni su tek pomične plohe nad kojima meditira njegova kamera-oko i koja od njih gradi svoj tunel prema drugoj strani vidljivoga. Sada je ono što se nalazi ispod površine – pulsirajuće; mjesto na koje smo pozvani zaustaviti se. Iza ovih tekstilnih kopreni nalaze se ljudi i rute uobičajenih svakodnevica; ljudi o kojima ne znamo ništa. Njihovo sredstvo zaštite od hladnoće jest kaput, no redatelj već poznatim kadriranjem ovom odjevnom predmetu oduzima glavnu funkciju. Stilinović slučajne prolaznike pretvara u samostalne entitete sposobne generirati značenja i sačinjavati dijelove cjeline s emocionalno-estetskom funkcijom. Kaput više nije kaput, već poziv na uzbudljivu pustolovinu refleksije i fantazije.

Zidovi, kaputi, sjene

U konačnici stižemo i do trećeg, posljednjeg strukturnog elementa Stilinovićevog malenog remek-djela. Nakon nizanja zidova i kaputa u ritmiziranim sekvencama, red su u “Zidovima” dočekale i –  sjene. Zašto baš sjene? Zato jer se nalaze u međuzemlju, svjetovnom nivou između živog i neživog. Sjene sadrže djeliće i zidova i kaputa. Za sjenu je također potreban šetač koji će ju baciti, kao i ploha koja će ju – uloviti. Sjene su fizičko otjelovljenje nevidljivo-vidljivoga, bestjelesnog vozila. Završavajući s nizom kadrova svjetlosnih ploha u pokretu, Stilinović dolazi do kraja svoje potrage za vidljivošću nevidljivog. Za redatelja je, možemo zaključiti, svaka površina dobrodošao podsjetnik da stvari nikada u paketu ne dolaze isključivo s prvotnom namjenom, već mogu poslužiti i kao katalizator kretanja svijesti.

Sjetva tragova i ideja predstavljali su životni poziv Mladena Stilinovića, umjetnika predanog bilježenju površine svijeta. Ponirući ispod, redatelj je vječno bio u potrazi za univerzalnim datostima ljudskog postojanja, poput prolaznosti i slučajnosti. Njihovo si izučavanje možemo priuštiti tek u dokolici. Jedino ona ostavlja vremena za promatranje nečeg tako efemernog kao što su “Zidovi, kaputi, sjene”. Dokolica je, opet, privilegija umjetnika i najdragocijeniji plod osobne slobode. Riječima Borisa Bućana, još jednog majstora vizualne meditacije iznikle iz promatranja pojavnosti svakodnevnog: nema umjetnosti bez dosade. Mladen Stilinović, čovjek koji je svojedobno Marxa pretvorio u parolu Rad je bolest!, bio je prvak najslobodarskijeg oblika umjetnosti – lijenosti. Njegovi čudesni filmski zapisi lišeni su ambicije, programa i cilja, a mjesto njih otkrivaju nam neobična prostranstva što se kriju s druge strane vidljivog.

“Zidovi, kaputi, sjene”

  • Scenarij i režija: Mladen Stilinović
  • Direktor fotografije: Mladen Stilinović
  • Produkcija: Samostalna produkcija
  • Godina proizvodnje: 1975.
  • Trajanje: 7 minuta

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here