“Žensko kazalište” – Babe hoće glumiti

Zna se gdje je ženi mjesto, posebno onoj koja živi na selu. Ali što kad se ta žena mjesto pregače, čeda i motike – lati pera, knjige i pozornice. Polusatni televizijski film “Žensko kazalište” (1977) legendarnog Branka Lentića donosi nevjerojatnu priču iz sela Gornje Jesenje kod Krapine u kojem, obavještava nas natpis na početku, “ako i nemaju slobodnog vremena, mještanke ga pronađu da bi se bavile kazalištem.”

Upravo je pitanje slobodnog vremena koje (ne)pripada ženama pravi interes autora, koji u tu svrhu dokumentira urnebesnu predstavu amaterskog kazališta čije su članice isključivo slabije ili nikako obrazovane pripadnice ljepšeg spola. Redateljev je pravi cilj pak prikazati položaj žene unutar ruralnog svemira; kroz predstavu dignuti zastor ispred čuda ženske marljivosti i darovitosti, a kroz ispovjedne iskaze protagonistica približiti svu nepravdu utkanu u postavke ruralnog patrijarhata. Lentić film otvara uvodnim prizorima predstave što je pred seoskom publikom izvode talentirane puce svih generacija i svakojakog stasa. Scenografija je simpatično naivna, a njihova izvedba možda nema histrionski raspon, ali joj zato ne manjka predanosti, odlučnosti i strasti.

Vrlo brzo razabiremo o čemu je u komadu riječ – snalažljiva majka po svaku cijenu pokušava udati svoju naivnu kćer, pri čemu joj kao mamci ne služe ni djevojčina pamet, ni izgled, a kamo li osobnost, već isključivo penezi što ih donosi u miraz. Tema je ženskog kazališta, dakle, itekako provokativna i dubinski subverzivna: raskrinkavanje seksualne politike i popratne ekonomije unutar koje je žena prvenstveno roba kojom se trguje poput svake druge, a tek onda ljudsko biće s emocijama, potrebama i integritetom.

Nakon prvog dijela s predstavom i bogovskom zabavom za gledatelje, Lentić nas usmjerava na višestruko suroviji kolosjek, lišen magije i iluzije umjetnosti – stvarnom svijetu gdje pobliže upoznajemo glumice. Prva od njih vrijedna je domaćica koja predano skrbi o gospodarstvu i mnogobrojnoj djeci, a upoznajemo je na njenom dvorišću okruženu blagom. Njena partnerica iz predstave dosta je mlađa, ali s iskustvom troje djece i jednim neobičnom hobijem – čitanjem knjiga. Ona je ujedno i prava zvijezda predstave koja cijedeći svoj autentični talent oživljava ulogu naivne djevojke. Djevojka je nesumnjivo glavna zvijezda Lentićeva filma čija osobnost, energija i šarm ostavljaju bez daha. Iz njenih smo usta tako čuli neke od najinteligentnijih izjava u Lentićevom doku-ostvarenju, dok djevojčin nepobitan dar za komično samo nadopunjuje konačni dojam o bravuroznom glumačkom talentu.

Samu predstavu osmislila je i režirala dodatna seljanka koju ubrzo upoznajemo u prirodnom, vrtnom okruženju, budnim okom motreći na svoju djecu. I njoj, kako kaže, ukućani redovito prigovaraju zbog zajedničkog kazališnog hobija. Iako se naše junakinje ne mire s patrijarhalnim pritiscima, Lentić nam kroz svaki od intervjua jasno daje do znanja kako ni jedna od žena nema podršku svojih bližnjih. Zbog slabijeg intenziteta ribanja kućnih lonaca nameće im se predvidljivi osjećaj krivnje, a reakcije na predstavu koju pratimo kroz film samo su krunski dokaz primitivnosti pojedinaca, branitelja jedinog užitka našim junakinjama u inače – također predvidljivo napornoj i monotonoj svakodnevici.

Lentić svoje sugovornice snima s osjećajem za neposrednost, dopuštajući im da vlastitim jezikom objasne širinu borbe. Autor je za završnicu sačuvao ulomke iz druge predstave, u kojoj selske babe pokazuju i vičnost oštroj društvenoj satiri. Gledamo ih kako ispod grandiozne Titove slike, okružene još većim od života jugoslavenskim zastavama, glume igrokaz između nacista i apolitičnog seljaka s misijom spašavanja žive glave. Publika se grohotom smije, a bogme isto radimo i mi. Redateljica, talentirana seoska feministica kakvih bi više dobro došlo i na gradskim meridijanima, pred kraj “Kazališta” ponosno upire prst prema (muškoj)publici koja se došla narugati babama s glumačkim ambicijama. “Nećemo im dati gušta”, ponosno je poentirala. Amen.

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).