Bogme, ponekad nije lako ni nama muškarcima. Uza sve privilegije što ih nosi testikularni višak… CUT! Dobro, dobro, budimo realni. Biti muškarac, još k tome i bijeli muškarac u 21. stoljeću, spada u pretty sweet gigove. Policijac kaže: “prođi”; graničar ne zaziva: “dođi”; babe s kolačima iste čak i ponude; a sudski glove didn’t fit početni je prerogativ uzvišene bjeloputosti.

Ili kako bi rekao Louis C.K.: “Ne kažem da su ljudi bijele rase bolji. Kažem da je BITI bijelac očigledno bolje.”

Nije li onda razumljiva određena lijenost u prikazivanju muškaraca, muških prijateljstava i svih pripadajućih kompleksnih mikro-M-svemira na malim i velikim platnima? Tržišni monopolisti nemaju razloga za traženje izlaza iz začaranih stereotipnih samica. Muški DNK i dalje je neusporedivo lagašnije gurati kroz predimenzionirane – doduše, nerijetko i simpatične – mainstream tvorničke kalupe “Scrubsa” i “Harolda i Kumara”.

Stereotipi prodaju novine. Stereotipi prodaju kino-kokice. Stereotipi nas udaljuju od barem utvarane mogućnosti izbora.

U idealnom svijetu novozelandski “Naš teren” / “The Ground We Won” (2015) Christophera Pryora već jučer bi pokrenuo strastvenu raspravu koja bi – možda, samo možda – iskočila iz arty festivalskih Q&A gabarita i rezultirala razbijanjem dogmi o muškarcima kao hodajućim erekcijama s emocionalnim rasponom primoštenskog skakavca vulgaris. Taj film ne bumo tak brzo gledali. A kao da niste znali?

Ground We Won / Naš teren

Pryor i njegova supruga Miriam Smith proveli su godinu dana dijeleći sunarodnjački kruh po ruralnim bespućima maloljudne Reporoe, mjestu u kojem ravnopravnost, barem onu brojčanu, desetljećima – ravnopravno dijele krave i njihovi dvonožni gospodari. Komadić je to svemira kojim caruju obiteljska poljoprivredna gospodarstva. I ragbi, nacionalni sport tetoviran u prsnim kapilarama svakog Novozelanđanina.

“Teren” po mnogočemu ne slijedi propisane obrasce, u startu potraživši utočište od etikete rags to riches sportskog podžanra, iako prati nižerazredni ragbi tim koji se nakon gubitničkih sezona vraća na stare staze uspjeha. Još manje slijedi put potencijalne mutirane buddy doku-reinkarnacije, (opet iako) kao malokoji dokumentarac spektakularno uspješno zalazi iza kulisa muškog prijateljstva i sportskog drugarstva. Sport u službi nazivničkog okvira – apsolutno da, ali još toliko, toliko više…

Američki “Friday Nights Lights” (2006. – 2011.) izazvao je prije desetak godina malu revoluciju rijetko kvalitetnim poniranjem u misticizam američkog ruralnog sporta (football). Petak je – za razliku od novozelandske subote – predstavljao dan u kojem se sat lokalnih trgovina navijao prema terminu srednjoškolskih utakmica američkog nogometa. Identitet, ponos, tradicija… Stvari itekako opipljive, poznate i indigo-preslikane na 16:9 crno-bjelinu “Našeg terena”.

Uzimajući u obzir očaravajuću ljepotu novozelandskog krajolika, konačna odluka o korištenju crno-bijele fotografije u “Našem terenu” možda se na prvu čini kao jedan od manje logičnih i rijetkih promašenih Pryorovih poteza. Na prvu. Jer, izolaciju i otuđenost malih mjesta možda možete uperiti imenom. Ne i bojom.

“Naš teren” je opservacija finog, čovljekoljubivog veza; oda hard drinking-male-bonding new frontier eri – minus žena-majka-kraljica arhetipluka – Johna Waynea i Errola Flynna kada još uvijek nismo znali što nas čeka iza ugla zakrivljene ploče.

Glavni Pryorovi protagonisti – kapetan ekipe i alpha dog Broomy, strog ali pravedan otac dvojice dječaka, Kelvin; i wannabe boksač, mladac Peanut – osvježavajući su kontrast sve blaziranijoj karakternoj svakodnevici moderne dokumentaristike. Ovo su ljudi od krvi i mesa s kojima biste popili pivu ili četiri, jer znate da se ono što donose na velikom ekranu ne razlikuje od nesnimanog blatnog zelenila Reporoe.

Kelvin, veteranska gromada od čovjeka, primjerice, ne može pobjeći od programirano-naučene uloge muške iskusnjare čije društvo mlađi suigrači tek trebaju zaslužiti. Pa opet, kroz daljnje slojevito odmotavanje, upoznajemo ga i kao brižnog oca sposobnog artikulirati svoje osjećaje te trenera s izuzetnim osjećajem za pravednost (izbacivanje sina iz momčadi radi nesportskog ponašanja).

“Naš teren” dokumentarna je opservacija finog, čovljekoljubivog veza; oda hard drinking-male-bonding new frontier eri – minus žena-majka-kraljica arhetipluka – Johna Waynea i Errola Flynna kada još uvijek nismo znali što nas čeka iza ugla zakrivljene ploče. Njegovi protagonisti psuju, piju i rade sve što biste očekivali od prosječnih muškarca na prosječnom road tripu. I u Reporoi se muška afekcija mjeri količinom zajebancije na tuđi račun; i stupnjem podnošenja podjebavanja na vlastiti. No ovi muškarci ne mogu pobjeći jedan od drugoga. Vrlo vjerojatno i ne žele. Ovi muškarci znaju kada stati; kada potapšati i reći: “ovo smo svi prošli”.

Iz čizmi u kopačke. Iz kopački u čizme. Sport u onom sirovom, amaterski do kosti ogoljenom obliku. Ljubav za sport i jedan drugoga. Muški kod dešifriran na pravi način. Napokon.

PREGLED
"Naš teren" / "The Ground We Won"

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here