Domagoj Matizović Ristić: “Želim maknuti granicu između dokumentarnog i igranog”

Domagoj Matizović Ristić (1971.) diplomirao je kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dok ga je životni put sproveo kroz različite radne paralele: od vozačko-peračkih poslova do onih fotoreporterskih i novinarsko-uredničkih.

Matizović Ristić, koji trenutno radi kao urednik nelinearnih programa HRT-a (HRTi), također je autor teksta za dokumentarni serijal “Hrvatske turističke špilje” (2003) nagrađen na 6. Međunarodnom festivalu turističkog filma i ekologije u Splitu, a kao redatelj i scenarist potpisan je i na dokumentarcu “Razorubičenje” (2010) prikazanom na ZagrebDoxu te Sarajevo, Liburnia i Mediteran Film Festivalima.

Njegov igrano-dokumentarni film “Šta ako jesmo?” (Kinematograf, 2016.) premijeru je imao na ovogodišnjim, 25. Danima hrvatskog filma, u sklopu kojeg smo i razgovarali sa samim redateljem.

Da započnemo posve – logično. Domagoj Matizović Ristić… Radi se o zanimljivoj kombinaciji dvaju prezimena.

“Nisam očekivao takvo prvo pitanje (smijeh). Prezime je rijetko, muških Matizovića, koliko je meni poznato, ima tek nekoliko u svijetu. Ristić, drugi dio prezimena, uzeo sam od moje današnje supruge. Jednostavno: osjetio sam neforsirani prijedlog s njezine strane, i to je bio samo još jedan korak prema zbližavanju, bez velike rasprave.

“Zanimljivo je da sam Anu upoznao na početku rada na filmu, za vrijeme pripreme scenarija. Ona je iz Srbije, a upoznali smo se u Zagrebu. Došlo je do preklapanja svemira – zabilježeno u scenariju počelo mi se događati u stvarnom životu: slijedili su moji odlasci u Beograd, njezini u Zagreb… Danas smo oženjeni i čekamo dijete.”

Odakle je potekla inicijalna ideja za “Šta ako jesmo”?

“Hm, ideja zapravo nije moja. Zamisao je potekla od prijateljice. Sadašnje ili bivše, više ne znam. Zbog filma gubim prijatelje, i to je valjda cijena koju valja platiti, između svih ostalih cijena. Naime, kako je prijateljica imala dečka u Beogradu, jednom me pozvala da pođem s njom, da kratimo vrijeme u autu – spojimo neugodno s beskorisnim (smijeh). I tada mi je predložila da napravim film o hrvatsko-srpskim ljubavnim parovima. Od njezinog dečka, snimatelja i montažera, dobio sam prvi sinopsis, no pretipičan. Bila je to priča za reportažu, ne za dokumentarac, s hrpom talking headsa. Pisanja sam se stoga uhvatio ja.

“Valjda najveća kritika bilo kakvoj umjetnosti glasi – dosadno je. Proizvodi se hrpetina doksa, a većina ih je naprosto dosadna. Nešto i privuče tematikom, ali slijedi zamaranje. Stoga sam umjesto nizanja glava koje govore postavio samo dvoje protagonista koji utjelovljuju sve te ljude što putuju od Zagreba do Beograda i obratno, na bivšoj Autocesti bratstva i jedinstva.”

“Šta ako jesmo?” je na određeni način i film o tebi i tvojoj ženi?

“Da, ali prije svega film o ljubavi i micanju granica. Situacija je takva kakva jest u odnosu između Hrvatske i Srbije. Za deset, dvadeset, tko zna koliko godina, granica više neće biti. Bit ćemo pametniji, nadam se da ljudski rod odrasta.”

Tvoj film spada pod igrani rod, premda svojim cjelokupnim narativom i estetikom oponaša onaj dokumentarni. Mene si, priznajem, uspio prevariti. Ovdje se, dakle, radi o igranom filmu s pomno pripremljenim scenarijem.

“Točno, i to ne treba kriti. Jedan od meni najdražih filmova uopće, iz kategorije djela koja nam mijenjaju život – da, i toga još ima – jest ‘Zvuk insekata’ iz 2009. godine. Film je dobio nagradu za najbolji europski dokumentarac, a grubo rečeno, potpuni je fejk, bez ijedne dokumentarne scene. Svejedno je osvojio nagradu kao dokumentarac.

“I stoga je deplasirano pitanje gdje ga uvrstiti, važno je – je li dobar ili ne. Moj dokumentarac sadrži x priča ljudi koji su prolazili ili i dalje prolaze slične stvari poput mene. Pokupio sam priče sa svih strana i napravio jednu. Radi li se o rekonstruirajućem dokumentarcu? Možemo ga i tako nazvati, ali neka se drugi bavi time.

“Želim maknuti granicu između dokumentarnog i igranog. Ljudi ovaj film gledaju kao dokumentarni, pa onda on to i jest. Vrijedi jedino istina, a ‘Šta ako jesmo?’ nije laž, taj se film svakodnevno vrti između Zagreba i Beograda. I makar kod institucija koje daju novac postoji inzistiranje na scenariju za dokumentarni film, nitko ne zna što će se zbivati na snimanju. Scenarij za ‘Šta ako jesmo?’ je scenarij za igrani film. No, tijekom snimanja događaji bježe kontroli, imaju svoj život, opiru se bilježenju…”

Koliko je trajanje snimanje ovog filma i možeš li nam malo opisati cjelokupni proces njegovog nastajanja?

“Trideset šest minuta – tri godine. Možda je bolje o tome ne pričati jer ćemo odbiti ljude od bavljenja filmom. Ili ispada da se pravimo važni. Uglavnom, bez iznimne motivacije ne bih dovršio film. Tri godine i golem entuzijazam: radio sam sa zaposlenim ljudima koji su za potrebe snimanja uzimali godišnji odmor, baš kao i ja.

“Svi mi imamo paralelne živote i sve to je organizacijski, emocionalno i fizički zahtjevno. Da ne cmizdrim više… Naglašavam, radili smo s minimalnim sredstvima HAVC-a. Kad već dotičem tu temu, HAVC radi sjajnu stvar dajući novac brojnim autorima. Jer, iz mase će isplivati nešto, neka kvaliteta. Podaci govore da tako i jest.”

Što se još događalo za vrijeme snimanja, a onda i nakon završnog klapskog sata?

“Film je trebao biti dvostruko dulji. No, valjalo je ići na kompromis: putovanje do Beograda po, kako je neki zovu, najdosadnijoj autocesti, trebalo je sadržavati mnogo više detalja kako bi držalo iznad vode sate monotone vožnje. Opet, vožnja mora biti monotona jer u stvarnosti i jest takva. Ipak je ovo dokumentarni film! (smijeh).

“No želje su jedno, a… Neke očekivane stvari, fantastične za atrakciju slike, nisu se pojavile, npr. golemi osvijetljeni kombajni na poljima, usred noći, koji s autoceste izgledaju poput svemirskih brodova. Da skratim, snimljeni materijal na određeni je način diktirao film, a sam sam pak izbacivao toliko toga. Grubi i fini, rezovi svih vrsta.”

I dobro, je li konačan rezultat vrijedio cijele muke po Domagoju?

“Apsolutno! Pogotovo kad pogledam okolnosti u kojima je film snimljen. Je li moglo bolje? Naravno da jest. Ali i gore. Kako veli jedan od mojih dragih: film je nešto od čega odustaješ.”

Daljnji život filma – s kakvim putem bi bio zadovoljan?

“Budući da je ovo festivalski film, bilo bi mi, suvišno je reći, drago da bude primljen na festivale na koje smo aplicirali, prvenstveno mislim na Sarajevo. Film je za ljude, zar ne?”

S obzirom da si dosta vremena proveo u susjedstvu, kakav po tebi trenutno međusobni odnos njeguju Hrvatska i Srbija?

“Hrvatska više razmišlja o Srbiji nego obratno. S naše, hrvatske strane postoji veće opterećenje. To je i razumljivo, s obzirom na bližu prošlost.”

Po čemu se razlikuje srpska, u ovom slučaju beogradska stvarnost, od zagrebačko-hrvatske?

“Znam više ljudi s pričom sličnom ovoj u filmu. Svi se oni uglavnom odlučuju na dolazak u Hrvatsku. I to govori samo za sebe. S druge strane, Beograd je dvostruko veći grad od Zagreba, živi danju i noću, razna su događanja: neka samo deset posto ljudi izađe, to je već 200 tisuća duša na ulici. Usto, Beograd je otvoreniji, grad u kojem je lakše stupiti u inicijalni kontakt. Zagreb je navečer mrtav, europska provincija. Sve dotjeranija, moja, ali provincija.”