Dražen Puklavec autor je najzanimljivijeg dokumentarnog filma – završne, Pete vježbe – nedavno okončane 5. Škole dokumentarnog filma u organizaciji Restarta. Ovaj mladi i nadamo se budući dokumentarist, za kruh zarađuje kao novinar na Hrvatskom radiju, a s video-stvaralaštvom susreo se upravo na Školi.
Njegov dokumentarac “Samo tvrdo” urnebesan je miks komedije zabune i neuspjelog detektivskog istraživanja, usredotočenog na fizički sukob za vrijeme jedne intenzivne nogometne utakmice. S Draženom smo porazgovarali netom nakon premijere filmova ovogodišnjih polaznika Škole dokumentarnog filma.
Kako se rodila ideja za snimanje tvojeg završnog filma?
“Početna ideja je bila snimiti materijal na nogometnom terenu u Utrinama na kojem igram svaki tjedan. Na tom terenu susreće se ekipa potpuno različitih kulturoloških i socioloških pozadina. Međutim, kada krene utakmica, sve međusobne razlike budu izbrisane; svi se slažu. Krenuo sam snimati film upravo o takvim stvarima, i onda se dogodila tučnjava nakon koje je prvotna ideja pala u vodu.
“Dečke s nogometa viđam jednom tjedno. Kako sam im najavio snimanje, onda su ga oni počeli komentirati u svlačionici. Shvatio sam da bi pretvaranje da radimo čistu opservaciju – bilo bez veze. Odlučio sam ostaviti taj dio i učiniti ga sastavnim dijelom filma.”
U filmu se pojavljuje tvoj suigrač, zajebant kojem nije jasno zašto ga snimaš i čemu tolika strka oko obične tučnjave…
“On je, što bismo rekli, jedan veliki trol. Takva je osoba, koja se voli šaliti s ljudima. U početku sam s njim radio probno snimanje. Kad smo krenuli u pravu akciju, nije htio ponavljati već ispričanu priču. Ovo što smo vidjeli u dokumentarcu predstavljalo je materijal iz tri različita takea.”
Sviđa mi se što je svaki od tvojih sugovornika unikatan, poseban na svoj način, ali opet i – svatko sa svojom pričom o samoj tučnjavi…
“Da, uhvatio sam ih za vrijeme utakmice, što mi je i bila želja. Na snimanje sam doveo jedanaestog čovjeka kako bi dečki mogli nastaviti igrati nogomet dok ja radim intervjue. Njihove glave bile su još u utakmici dok sam ih pokušavao vratiti na sami incident. Baš zbog toga nisu imali nikakav strah od kamere. Više su bili iziritirani jer su se što prije željeli vratiti u igru.
“Na kraju je ispao film o tome kako zapravo nastaje neka priča. Ona nije ono što kažu izravni svjedoci, niti sudionici jer su subjektivni, već – ono što kaže zajednica. Dvije osobe vidjele su tučnjavu, zatim su priču prepričale nekom drugom, da bi ljudi stvari počeli doznavati iz treće ruke…”
Jesi li u prošlosti snimio još poneki film, jer ovo izgleda – sjajno? Kakva je bila tvoja percepcija dokumentaristike do dolaska u Školu?
“Nisam prije snimao filmove. Inače radim kao novinar na Hrvatskom radiju. Kao što sam naučio raditi na radijskom mediju, zanimalo me da svoje znanje proširim i na video. Iz tog razloga mi je dokumentarni film bio zanimljiv.
“Škola me naučila kako je dokumentarni rod nešto posve drugo od mojih prethodnih razmišljanja. Mislio sam da su dokumentarci istraživački filmovi, više u novinarskom žanru i s talking headovima. Krenuvši u Školu, otkrio sam autorski dokumentarni film i filmski jezik. Bilo mi je to veliko otkriće.”
Je li “Samo tvrdo” posljednji dokumentarac u karijeri Dražena Puklaveca ili se možemo nadati još pokojem uratku u budućnosti?
“U cijelu priču ušao sam bez prevelikih očekivanja prema samom sebi. Moja inicijalna ambicija bila je saznati više o procesu stvaranja filma. Međutim, predavači su bili toliko izvrsni, kao i cijela generacija polaznika – jedni druge smo konstantno gurali naprijed – da ideja o mogućem budućem autorstvu više nije toliko suluda. Ne razmišljam o snimanju filmova kao nekoj karijeri, ali imam dvije-tri priče koje bih htio ispričati. Vidjet ćemo…”
Možeš li izdvojiti krucijalni trenutak s ovogodišnje Škole dokumentarnog filma u kojem je tvoje promišljanje o snimanju filmova i filmovima općenito doživjelo dramatičnu promjenu?
“Ne bih se mogao vratiti na neki konkretan trenutak jer se, prije svega, radilo o intenzivnom programu. Od polaznika se puno očekuje, kao i to da odmah počnu raditi. Nalazite se triput tjedno po nekoliko sati, učite o filmu… Ja sam prvi put kameru u ruke primio u prvom tjednu Škole. U drugom sam već trebao donijeti neku vježbu. Ljude se odmah baca u vatru i tjera da uče na vlastitim greškama i primjerima. S druge strane, postoji dio predavanja, petkom navečer, gdje se isključivo gledaju filmovi i razgovara o njima.
“Naši mentori – Nebojša, Igor i Ana – imaju različite ukuse i vlastitu percepciju dobrog dokumentarnog filma. Kad si početnik, onda postaneš izložen njihovim različitim karakterima i utjecajima. Pitaš se “kako je moguće da je dokumentarni film – ovo, ali i ono?” Počneš zatim uviđati da, ukoliko želiš napraviti dobar film, moraš raditi na vlastitoj estetici. Nema konačnog recepta. Bitno je da stvari možeš opravdati svojom vizijom i idejom, pa makar i griješio.
“Možda je to neka najsnažnija stvar koju su ljudi ponijeli s ovogodišnje Škole – naučit ćete nešto sitno o tehnici, dobiti uvod i solidan početak, ali će vas prije svega gurnuti prema smjeru promišljanja vlastite estetike i ideje o samom filmu. Ako želiš biti autor, moraš odlučiti kakav autor želiš postati.
“Mentori vam ne govore “prekršio si ovo ili ono pravilo”, već “gle, probaj mi to objasniti”. Druga zanimljiva stvar je izbor polaznika Škole dokumentarnog filma. Završna jedanaestorka bila je iznimno raznovrsna. Mislim da nam je to bilo poticajno, raditi u takvom miksu ljudi – početnika i pojedinaca s nekim iskustvom u filmu ili fotografiji.”
