Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Festivalski turizam”

Piše: Sunčica Ana Veldić za Dokumentarni.net

“Tu nikog ne poznam, došla sam besplatno popiti kavu i čaj, i ­ predstaviti Kinoklub Zagreb…” (Sunčica Ana Veldić u filmu “Festivalski turizam”, 2016.)

Festivalski turizam kao podkategorija konferencijskog turizma odavno je poznat među poslovnim ljudima i intelektualcima zaposlenima u institucijama koje im, radi unapređivanja njihovog znanja i iskustva, omogućuju putovanja na konferencije izvan matičnoga grada, države pa čak i kontinenta. Poznata je stvar da mnogima od njih, kojima ne stvaraju organizacijske komplikacije u osobnom i obiteljskom životu, ta putovanja pružaju pravo zadovoljstvo i razonodu, prigodu da posjete i dožive mjesta za koja bi ih čisto turističko putovanje stajalo novca, potrošenih dana godišnjeg odmora, a nerijetko i nepisane obveze/prisile odlaska na put s članovima obitelji ili prijateljima od kojih se baš žele odmoriti.

Ljudima koji ulaze u filmsku industriju i stvaranje, filmskofestivalski turizam postaje možda čak i tlaka, a ponekad i danguba na koju su se obvezali svojim producentima. Meni je, međutim, put u London na projekciju vlastitog amaterskog filma “Festivalski turizam” bio nedvojbeno dar s neba, iako sam ga na kraju sama financirala. Dobro, osim smještaja koji je, kako se spominje u samom filmu, najveći financijski izdatak boravka u Londonu. Ja sam i turist i filmaš, a obje od tih uloga donedavno su mi bile nepoznate jer sam po profesiji veterinarka, a odrasla sam provodeći ljeta u apartmanima moje majke na otoku Murteru, komunicirajući s turistima kao domaćin. Vrlo sam rijetko bila u prilici biti ičiji gost, tako da me bilo kakav izlet, turistička ekspedicija ili spavanje u hotelu uzbuđuje poput kakve nove igre.

66 Scenes from America
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “66 Scenes from America”

Filmski uzori i inspiracije

U Londonu sam upoznala mnoge zanimljive ljude iz filmske industrije, od kojih bih spomenula Škotkinju Emmu Davie, na čijem sam se predavanju nadahnula filmom “66 Scenes from America” u kojem Jørgen Leth vizualnim narativom isporučuje video-razglednice u kojima se protagonisti i objekti predstavljaju na najjednostavniji mogući način – ­ pozdravom, pokretom u kadru ili svojom kratkom uobičajenom radnjom.

Emmina nadahnuta analiza isječaka iz desetak filmova toliko me dirnula – a na kraju i rasplakala – da sam njezine primjere nesvjesno utkala u svoj film. Tako se i “Festivalski turizam” bavi onim najočitijim što izbija na površinu poluprazničnog i poluposlovnog posjeta Londonu, a to su kulturološki klišeji. Loptanje klišejima nije ništa drugo nego način da se uistinu spoznaš ­ u kojoj mjeri tvoje činidbe, potrebe i migracije uopće mogu utjecati na pravo stanje duha vremena u kojem se pomaljaju vječni arhetipovi u tragovima prošlosti, tradicije i nasljeđa, kako kolektivnog tako i tvog individualnog.

Ne puno manje, na mene je utjecao i Andrew Kötting, Englez njemačkog porijekla, koji je pokazivao svoje filmove u kojima se bavi londonskim klišejima iz pozicije dobrog poznavatelja. Svojom istančanom percepcijom postavlja prizore s Temze s kojima se svakodnevno susreće, u neobičan kut promatranja, dodajući elemente osobnog doživljaja kako bi pridonio osjećaju visceralnosti.

Festivalski turizam
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Festivalski turizam”

Lakoća, površina, dubina i prolaznost

Odsječak snimljene stvarnosti i doživljaja filmskog festivala u ovom opservacijskom dokumentarcu sublimiran je poput kapi na objektivu kamere, u kojoj se moje lice ogleda u pulsu kulturoloških svjetlucanja Londona.

Film je trebao imati nastavke u smislu odlaska na druge festivale. Nit koja bi se raspredala, čvorala bi se za onaj prethodni film s kojim idem na festival i nastavljala se sljedećim filmom koji bih snimila na tom festivalu. No, unatoč postojanju naknadno snimljenog materijala po različitim manifestacijama, festivalima i revijama koje sam pohodila, osjetila sam snažnu potrebu da se zakukuljim u početnom klupku; da se vratim bitku od kojeg je sve počelo, odnosno svojem prvom filmskom iskustvu, a to je “Hux Flux, Smokvin sin” (suredatelj Martin Semenčić). Isti je to film koji je prikazan u Londonu a s čijom sekvencom završavam “Festivalski turizam”, prenašajući superficijalnu poetiku filmskog festivala u jedan drugi, transoidni plemenski festival, duboke primordijalno-poganske atmosfere.

Filmski likovi

Utoliko je “Hux Flux, Smokvin sin” deus ex machina, ali i stvaratelj-pokretač filma “Festivalski turizam”, dok je sam London, osim što je mjesto radnje, i kinetički katalizator filmskih sekvenci. Kroz multikulturalno ozračje filma konstantno defiliraju ljudi različitih boja kože i nacionalnosti, a visceralni fokus zadržavam na Azijatima i njihovoj kulturi hranjenja, koja mi se svojom egzotičnom toplinom smjestila duboko u utrobu.

Festivalski turizam
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Festivalski turizam”

Ako stavimo postrani nežive i ne­ljudske likove, moj lik u filmu je definitivno glavni – ne s namjerom, nego iz amaterske nužde i strasti da film uopće nastane. Ja sam ta naporna, iritantna (za neke i duhovita) osoba koja stoji iza kamere i daje svoj komentar, a vrlo često se pojavljujem u vizualu video – selfi estetike. Sociolog Christopher Lasch je 1979. godine, teoretizirajući o kulturi narcisoidnosti, bio preteča psihoanalitičke opsjednutosti selfijima koja tehnološki prisiljava korisnike da napuste grč introvertiranosti.

Sukladno globalnoj epidemiji selfija, mnogi su filmski autori, svjesno ili nesvjesno restaurirali taj danas pomodni alat, koji i ja koristim – nesvjesno i iz spomenute amaterske strasti. Jedan od takvih, strastvenih filmskih amatera je i Amerikanac Sam Klemke, koji je, započevši revno samodokumentiranje još prije 35 godina, smontirao video o prolasku tog vremena upravo iz vizure selfija. U “Festivalskom turizmu” se kratko pojavljuje kao karikaturist koji crta moj portret komentirajući kako je tužno što mladenački idealizam brzo zamjenjuje nužda za preživljavanjem, aludirajući na svoju nepotpuno ostvarenu filmsku karijeru.

Drugi lik bitan za priču je Tin Žanić, moj najbolji prijatelj, koji studira MA filmske režije u Londonu. Kritičan i malodušan u svojim komentarima, on kao da prizemljuje, ali i grupira moje oduševljenje i energiju pokazujući drugu stranu filma i Londona, ali i svoju kontemplativnu osobnost.

Festivalski turizam
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Festivalski turizam”

Zvučna slika

Glazbeni brojevi koji prate filmsku sliku asociraju na 8-­bitne melodije s prvih mobitela, vremenski nas pozicionirajući u eru elektronske komunikacije. Autor Thiaz Itch, inače francuski glazbenik s meksičkom adresom, jedan je od predstavnika tzv. comedy labela u elektronskoj glazbi, što se sasvim dobro poklapa s naivno klaunovskim tonom čitavog filma.

Zadnja sekvenca filma, insert iz “Hux Fluxa”, popraćena je trance elektronskom glazbom makedonskog producenta Milana Manasevskog poznatog kao Distorted Goblin, koja pridonosi kontrastiranju tona epiloga naspram onoga ostatka filma.

Asocijativna montaža

Montaža ovog filma sastojala se od grupiranja malih, nazovimo ih, šarenih sekvenci, likova, atmosfera i poanti koje sam asocirala jednu na drugu, koristeći prilikom reza različite prinicipe spoja, imajući na umu dokumentarni metafilmski sinopsis koji sam si zadala kao ograničenje unutar kojeg ću ispričati svoju snimljenu priču. Na taj sam se način nadala sagraditi ponornu strukturu, svojevrsni perpetuum mobile.

Ponekad je za rez bio ključan smisao replike ili misao koja dočekuje svoj zaključak u idućem kadru, a ponekad samo boja ili pokret u kadru. Mnogi će gledajući “Festivalski turizam” imati osjećaj sretnog kraja prije samog epiloga; možda će osjetiti diskrepanciju dviju različitih poetika, između ostalog i promjenom rakursa iz mojeg čovječjeg u pseći. No, montažno i asocijativno taj kraj ostavlja nezemaljsku dubinsku impresiju kakva nedostaje zabavnom i lepršavom ostatku filma koji pak pokazuje kako su stvari s površine itekako bitne i nezanemarive.

1 komentar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here