Znate li koji je najstariji disko klub u Hrvatskoj? Nismo ni mi, ali osvanete li večeras u 20 sati na riječkoj (Art-kino Croatia) premijeri dokumentarnog filma “Pola stoljeća diska” (Kad-tad, 2015.) Zvonimira Rumboldta, postoji mogućnost i da dobijete željenu informaciju.
Je li to bračka Amfora Pere Francuza iz 1964., ili možda riječki klub Husar osnovan 1957. godine od grupe tamošnjih omladinaca, i dalje je podložno različitim tumačenjima. The Truth is Out There. Traži pa ćeš naći, Mulder Šerloče. Film s elementima detekcije, kako u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji prisnažuje Rumboldt, inače rođeni Splićanin s “Lavendermanom – istinom ili mitom” (2010) kao krunom ili barem najrazvikanijim naslovom dosadašnje karijere.
Inače, “Pola stoljeća diska” svoju je premijeru imao na 6. Solo Positivo Film Festivalu. U međuvremenu je igrao i u Jelsi (kino Jadran), Vukovar Film Festivalu gdje je uknjižio Posebnu nagradu, Danima hrvatskog filma u Orašju te u splitskoj Kinoteci. Zagrebačka premijera zakazana je za ponedjeljak, 2. studenog u kinu Tuškanac.
Prvotna ideja za snimanje “Diska” došla je iz radoznale glave scenarista Tonija Favera, a uslijed novinskih napisa o Amfori kao najstarijoj diskoteci bivše Jugoslavije. Zamišljeno – ispunjeno. Krenulo je temeljito istraživanje početaka jugoslavenskih disko drmusanja koje je filmsku ekipu rastegnulo kroz Zagreb, Rijeku, Opatiju, Jelsu i – Pariz. Pariz kao dom prvog svjetskog disko kluba.
Je li stvar u prevelikom broju sugovornika, nedostatku istinskog entuzijazma za obrađivanu temu, generacijskom clashu s neproživljenim vremenom ili montažnom ecstasyju, nusproizvodu goleme količine informacije koju se moralo utopiti u nevelikih šezdesetak minuta – manje je bitno. Manje bitno jer popravka više nema.
Snimanje sleš istraživanje koje je potrajalo punih godinu dana. Red kopanja po arhivi Nacionalne sveulčilišne knjižnice. Red čeprkanja po onoj koproducentske Hrvatske radiotelevizije. Red razgovora sa sugovornicima poput povjesničara i diskologa (?) Dr. sc. Marka Zubaka; vječnog Đele Hadžiselimovića, svjedoka zagrebačkih pradiskovnih početaka; zagrebačkog ugostitelja i suvlasnika Saloona, Alberta Pape…
“Pola stoljeća diska” zapravo zgodno poentira s diskom kao kulturološkim fenomenom propale jugo-tvorevine. Trenutak kada stupamo ukorak s Europom – ili čak glumimo dugoprugaškog atletičarskog zeca – valja zapamtiti i flaširati. Rijetki su to bljeskovi, a i za Europu pionirska pojava diska u našim krajevima – definitivno spada u tu kategoriju.
Rumboldt je stvorio faktografski čvrst film sa zanimljivim dramaturškim rješenjima (umjesto linearnog progresa, odgovore tražimo sve dublje zadirući u prošlost), opsežnom i stručnom listom sugovornika i vrlo efektnom uporabom kompjuterske animacije u slučaju jelške diskoteke.
Tražite li, međutim, nostalgični trip down the memory lane s eklektičnom kombinacijom soli, cigaretnog dima i svježeg znoja tek propupalog socijalističkog cvijeta, iz kina ćete vjerojatno izaći poprilično razočarani.
Je li stvar u prevelikom broju sugovornika, nedostatku istinskog entuzijazma za obrađivanu temu, generacijskom clashu s neproživljenim vremenom ili montažnom ecstasyju, nusproizvodu goleme količine informacije koju se moralo utopiti u nevelikih šezdesetak minuta – manje je bitno. Manje bitno jer popravka više nema.
Film splitskog redatelja funkcionira kao hladan, wikipedijski podsjetnik jednog vremena; nešto što smo ispričali da ne bude zaboravljeno; nabrojali jer nitko prije nije nabrojao… Iz te povijesno-prikupljačke never forget perspektive, “Pola stoljeća diska” ima svoju vrijednost. Ostatak ćete zaboraviti već s početkom odjavne špice…