Na prvi pogled, “Werka” (2014) jest film o izvoru i granicama žrtvovanja, kakvim ga i predstavljaju. Ali u svojih 39 minuta, on ne demonstrira niti jedno niti drugo – izvor je, doduše, blago skiciran, apostrofiran potisnutim traumama i bijegom od alternative mračnije prošlosti, a granice se uopće ne postavljaju, niti propitkuju.
Štoviše, ono što je ovdje daleko važnije nije žrtva, koliko iskupljenje – njega bez muke, doduše, nema, a sve to savršenom nam je suptilnošću objasnio poljski redatelj Paweł Łoziński, uvelike zahvaljujući prepoznavanju moćne filmske pojavnosti jedne naizgled obične žene. Šljakerice i domaćice čiji prazni pogled fiksiran kroz prozor nosi više emocionalnog impacta od bilo kakvih izgovorenih riječi.
Radoholičarstvo i humanizam kao lijek protiv samomržnje, manijakalni Arbeit macht frei s plemenitim ciljem, bijeg u rad i obaveze te liječenje vlastite krhkosti znojem, u centru su fokusa “Werke”, kratkog dokumentarca kojeg bi valjalo prikazivati svim ljenčinama, plačipičkama, seronjama, cmoljavcima i kenjkavcima ovog svijeta.
Łoziński naizgled s lakoćom, mudro i polako otkriva život žene koja od trenutka kada otvori oči pa do trenutka kada ih zatvori radi za druge.
“Odmorit ću se kada budem na groblju”, kaže.
No taj rad za druge zapravo nije ništa drugo nego rad za sebe – pokušavajući pobjeći od besciljne egzistencije alkoholizma i nihilizma mladosti, naša preporođena junakinja posve je zaronila u svijet obaveza, zarađujući repetitivnim radom u tvornici šibica, onda kada kod kuće ne odgaja Weroniku, dijete s posebnim potrebama.
Radoholičarstvo i humanizam kao lijek protiv samomržnje, manijakalni Arbeit macht frei s plemenitim ciljem, bijeg u rad i obaveze te liječenje vlastite krhkosti znojem, u centru su fokusa “Werke”, kratkog dokumentarca kojeg bi valjalo prikazivati svim ljenčinama, plačipičkama, seronjama, cmoljavcima i kenjkavcima ovog svijeta.
A ako se ne prepoznajete na listi, svejedno ga pogledate. Jako je dobar, u svoj svojoj jednostavnosti.
