Sjetit ćete se možda događaja iz 2009. koji je uzdrmao mađarsko-hrvatsku (ne samo) sportsku javnost. Početkom te tragične godine u jednom je noćnom lokalu u mađarskom Veszpremu na smrt izboden rumunjski rukometaš Marian Cozma, a još su ranjeni kolega mu Žarko Šešum te hrvatski golman Ivan Pešić, koji je od siline napade ostao i bez bubrega.
Kako se kasnije ispostavilo, zločin su počinili pripadnici romske zajednice, koja u susjednoj državi čini desetak posto stanovništa ili gotovo milijun slabo socijaliziranih i integriranih duša. Tragični događaj samo je potpalio ionako nestabilnu bačvu baruta pod nazivom Romsko pitanje u Mađarskoj, na kojem su ekstremisti s obje strane ionako godinama brusili različite nivoe ratne retorike.
Negdje u isto vrijeme, 2008. i 2009. godine, desni mađarski ekstremisti izvode niz napada na tamošnja romska naselja, ukupno ubivši šest (među kojima i jedno dijete) i ranivši 55 Roma. Krivci su u međuvremenu uhićeni, procesuirani i unatoč brojnim kontroverzama oko policijske šlampavosti, otpremljeni na dugotrajne zatvorske kazne (tri doživotne i jedna 13-godišnja za pomagača u zločinu).
“Presuda u Mađarskoj” / “Judgment in Hungary” (2013., Eszter Hajdú) prati dvoipolgodišnji sudski maraton koji je generirao iznimnmu pozornost tamošnje javnosti. Eszter Hajdú dobila je pristup bez presedana, s nekoliko strateški raspoređenih kamera pokrivši svaki centimetar klaustrofobične sudnice na čelu s pravednim ali iznimno nervoznim i pomalo rasistički nastrojenim glavnim sucem Laszlom Miszorijem.
Eszter Hajdú nije stvorila najlakši film na svijetu, a ukoliko niste upoznati s pozadinskom pričom, u prvih ćete dvadesetak minuta morati glumiti Sherlocka Holmesa u povezivanju činjenica pogonjenih jednosložnim iskazima glavnih protagonista. Filmovi poput “Presude u Mađarskoj”, međutim, i nama kao gledateljima služe za vađenje glave iz ignorantskog pijeska. Ovakva Mađarska nam je puno bliže nego što mislimo. I ne samo geografski…
Imaju li, kad smo već kod toga, Mađari politički korektan izraz za Rome? Čuli ga tijekom samog dokumentarca nismo, ali zato je derogativni “Cigány“ tekao u potocima, čak i iz arogantnih usta spomenutog gospodina Miszorija.
Film mađarske redateljice – nedavno nagrađen i na 20. Sarajevo Film Festivalu – gotovo je u cijelosti premrežen suhoparnim nadzorinim kadrovima u kojima se izmjenjuju svjedočanstva optuženih pojedinaca, svjedoka i necenzuriranih (i vrlo eksplicitnih) fotografija s mjesta zločina. Sve to samo dodatno podebljava i naglašava dojam neizbježnosti, brutalne stvarnosti od koje se ne možemo sakriti unutar nježnog zagrljaja dobro glumljene holivudske fikcije.
Da, “Presuda u Mađarskoj” nije “Boston Legal” ili “Judge Judy”. U to ćete se uvjeriti u relativno kratkom vremenskom periodu. Rijetkost je da u ovakvom detaljnom courtroom drama obimu svjedočimo unutarnjem organizmu sudskog aparata, iako je, recimo, i “Okrivljen” / “Presundo Culpable” (2008., Roberto Hernández i Geoffrey Smith), od filmova sa srodnim tematskim nazivnikom, iz prvog reda nudio pogled na meksičko tumačenje riječi pravda.
Mađarski film ide i korak dalje, brišući većinu narativnih štaka, u centar zbivanja postavljajući hladan objektiv kamere suprotstavljajući ga pravoj istini i različitim tumačenju iste. Mentalnom šahu između suca, optuženih i živih žrtava koje zbog idiotskih pravila doslovce fizički dodiruju ubojice svojih najmilijih.
Eszter Hajdú nije stvorila najlakši film na svijetu, a ukoliko niste upoznati s pozadinskom pričom, u prvih ćete dvadesetak minuta morati glumiti Sherlocka Holmesa u povezivanju činjenica pogonjenih jednosložnim iskazima glavnih protagonista. Filmovi poput “Presude u Mađarskoj”, međutim, i nama kao gledateljima služe za vađenje glave iz ignorantskog pijeska. Ovakva Mađarska nam je puno bliže nego što mislimo. I ne samo geografski…