“Čin smaknuća” / “The Act of Killing” (2012) Joshue Oppenheimera označio je mračan i posve nadrealan uvid u krvavu indonezijsku povijest i njenu neegzorciranu sadašnjost. “Jalanan” (2013., Daniel Ziv), pak, toj istu sadašnjost daje drugačiji predznak, uljuljkujući je u kolijevku iskupljenja, nade i izgubljene ljudskosti.
Da Indonezija nije samo zemlja ekstremista u tigrovim uniformama koji se i dan danas u udarnim televizijskim terminima hvale zvjerstima nad nepoćudnim elementima sredinom šezdesetih, dokazuje i Zivov dokumentarac o troje uličnih svirača na kaotičnim ulicama Jakarte.
Boni, Ho i Titi kao jedina žena u tročlanom glazbenom društvu, dane provode svirajući u indonezijskom megalopolisu od desetak milijuna duša. Za svoj kruh, međutim, ne falšaju stare Azrine uspješnice već se njihov repertoar sastoji isključivo od vlastitih pjesama. Dodirne li vam neka melodija napaćeno srce, slobodni ste na kraju vožnje – trojka uglavnom svira u busevima javnog prijevoza – našim junacima udariti i pokoji novčić. I tako iz dana u dan. Iz dana u dan…
U svom tom džakartskom kaosu, prostitutki od pet dolara, ljudi u grozdovima, ljudi u maskama, ljudi na motorima i ljudi pokraj (pravih) majmuna, ordinira i paralelni mikrokozmos civilizirano-ulične prosvijetljenosti kojem pripadaju i junaci “Jalanana”. Uzdignuti se iz takvog okruženja ili barem probati zadržati gram nerazrijeđene ljudskosti, graniči sa znanstvenom fantastikom. Bono, Ho i Titi tu zadaću obavljaju besprijekorno…
Ne budete li dobro pazili, Zivov film posjeduje popriličan potencijal za kršenje fragilnijih gledateljskih srdaca. Nebitno radi li se o preuređivanju Bonijevog stana (ironični Hyatt ispod beskućničkog mosta), Titijinoj obiteljskoj situaciji i želji za obrazovanjem ili Hoovoj rastafarijanskoj prosvijetljenosti (dolazak u zatvor i instantno povezivanje s ostalim zatvorenicima), “Jalanan” destilira mudrost i inducira epifanije na posve neočekivanim mjestima.
“Jalanan” poput “U iščekivanju kolovoza” (2014) Teodore Ane Mihai ne radi karikature od svojih protagonista. Ziv u određenom smislu naglavačke preokreće uvriježena gledališta, predstavljajući slabosti kao snagu. Neprivilegiranost kao karakterno gradivno tkivo. Teške okolnosti kao temelj početka. Samosažaljenju, dakle, nema mjesta. Ovi ljudi su ulični kantautori, vjerojatno glazbeno nadareniji od dobrog dijela naše estrade, koji ne prose niti mole za milostinju. Ljudi sa samopoštovanjem.
U svom tom džakartskom kaosu, prostitutki od pet dolara, ljudi u grozdovima, ljudi u maskama, ljudi na motorima i ljudi pokraj (pravih) majmuna, ordinira i paralelni mikrokozmos civilizirano-ulične prosvijetljenosti kojem pripadaju i junaci “Jalanana”. Uzdignuti se iz takvog okruženja ili barem probati zadržati gram nerazrijeđene ljudskosti, graniči sa znanstvenom fantastikom. Bono, Ho i Titi tu zadaću obavljaju besprijekorno…