Naslovnica: Prosječan prihod po pojedinom dokumentarnom filmu od 1998. do 2013. godine
Postaju li dokumentarci žrtve vlastitog uspjeha i zasićenosti tržišta kada se radi o broju projekcija i konačnoj zaradi u kino dvoranama? Ili bi za cjelokupni pad prihoda u kinima trebalo okriviti neviđenu ekspanziju VOD platormi poput Netflixa, pa i dodatnih dokumentarnih TV slotova, koji sjevernoameričkim doku-fanovima za par dolara mjesečno nude desetke najsvježijih dokumentarnih naslova iz različitih krajeva svijeta?
Volimo pogledati preko susjednog plota pošto je i kino, a i VOD distribucija dokumentarnih filmova na ovim prostorima još uvijek na iznimno niskim granama. Za utjehu našim dokumentaristima, ni ostali svjetski nefikcijski filmaši ne plivaju u pozlaćenim bazenima.
“Pojedinac može na jednostavan i jeftin način staviti svoj film na internet. Druga je stvar hoće li taj isti film netko vidjeti ili uopće naći”, kaže za The Wrap Michael Lumpkin, izvršni direktor Međunarodnog dokumentarnog udruženja (International Documentary Association).
“Svjedoci smo parade novih platformi za online gledanje filmova. Nedovoljan broj takvih prilika, međutim, filmašima donosi financijske benefite.”
Prema brojkama sa stranice The-Number.com, 2000. godine 38 dokumentarnih filmova je na američkom box-officeu zaradilo 166 milijuna dolara, dok je prošle, 2013. godine, 161 nefikcijsko ostvarenje utržilo tek 49 milijuna američkih novčanica.
U čemu je zapravo stvar pokušao je objasniti redatelj i producent Joe Berlinger, nama najpoznatiji po “Paradise Lost” trilogiji (2006. – 2011.).
“Na tržištu ima više distribucijskih platformi, no mnoge od njih ne plaćaju za filmove”, naglašava Berlinger.
Manja cijena profesionalne opreme preplavila je tržište najrazličitijim dokumentarnim ostvarenjima, što neke online podružnice poput Amazona i Hulua koriste baveći se distribucijom već završenih filmova, iskorištavajući usput manjak kinoprikazivačkih opcija.
Bacite li usput oko na američku top-listu 25 dokumentarnih filmova s najvećom zaradom u proteklih dvadeset godina, primijetit ćete činjenicu kako na njoj, osim par filmova Michaela Moorea, nema mnogo mjesta za autorski dokumentarac. Zanima li on širu publiku – čak i da su zadovoljeni svi idealno-labaratorijski uvjeti – toliko da bude i financijski profitabilan za svoje autore, to je opet drugi par rukava.
“Generalno govoreći, Hollywood se vrti oko 200-milijunskih blockbustera i stripovskih filmova s mnoštvom specijalnih efekata. Nažalost, publika je počela očekivati takvu vrstu filmske umjetnosti kada dođe u kino i potroši 15 dolara”, konsterniran je i američki redatelj. Nedovoljni pritisak na kinodistributere, razmažena publika ili jednostavno drugačije vrijeme prožeto dostupnijim i jeftinijim online opcijama, pokazat će upravo – vrijeme.
