Brazilska nogometna groznica dobrano je zakucala i na hrvatska vrata, a redakcija portala Dokumentarni.net pokušat će vam dodatno raspiriti okruglu maštu predstavljanjem dokumentarnih filmova koji se vrte oko najvažnije sporedne stvari na svijetu.
U moru najrazličitijih dokumentaraca s nogometnim predznakom, izabrali smo šest naslova koja biste po našem mišljenju trebali pogledati u doglednoj budućnosti.
Ljestvica nije konačna niti je uklesana u kamen, pošto postoji cijeli niz sličnih filmova kojima želimo svjedočiti, no predstavlja dobar početni uvid u recentnu nogometno-dokumentarnu produkciju.
1. “The Two Escobars” (2010., Jeff Zimbalist, Michael Zimbalist) ★★★★★
Dok se u dokumentarnoj areni ne materijalizira njegov legitimni nasljednik, “The Two Escobars” braće Jeffa i Michaela Zimbalista i dalje smatramo jednim od najistaknutijih sportskih i definitivno najboljim nogometnim dokumentarcem svih vremena.
Maestralno ispričana priča o isprepletenosti sudbina člana kolumbijske nogometne reprezentacije Andresa Escobara i prezimenjaka mu Pabla, ozloglašenog narko-kralja koji je dio svojeg kokainskog bogatstva trošio i na poboljšanje životnih prilika najsiromašnijih Kolumbijaca, nije bez razloga doživjela hvalospjeve diljem kritičarskog svijeta.
“The Two Escobars” je mnogo više od običnog sportskog dokumentarca. Braća Zimbalist stvorila su tegoban, mračan i slojevit narativ prepun poveznica između vrhunskog sporta, kriminala i najviših političkih instanci.
U ovom dokumentarnom klasiku nesigurnost, paranoju i strah možete rezati nožem, a krv Escobarovih žrtava – među kojima se našao i nesretni Andres, nakon čuvenog autogola na SP-u u Americi 1994. godine – gotovo osjetiti u dubini svojih ustiju.
2. “Maradona by Kusturica” (2008., Emir Kusturica) ★★★★
Kontroverzni redatelj Emir Kusturica s “Maradonom by Kusturica” je zašao u nešto nepoznatije žanrovsko-sadržajne vode, opredijelivši se za riskantnu dokumentarnu biografiju još većeg – nogometnog – enfant terriblea, Diega Armanda Maradone.
Uvijek nakostriješeni i arogantni Kusturica, naviknut na idolopoklonstvo s ispravne strane ograde, morao je tijekom prigrljivanja nove vrste redateljske palice završiti ubrzani argentinski tečaj poniznosti i strpljenja. “Osjećam se poput paparazza koji čeka buđenje zvijezde iz sna kako bi je intervjuirao”, natuknuo je redatelj na početku dokumentarca o argentinskom nogometnom božanstvu.
Uspijete li nadživjeti Kusturičinu nepotrebnu sanaderovsko-razbijenu englesku naraciju i još nepotrebniju snobovsku kišu referenci s početka vremena, “Maradoninu” rubnu estetiku bez problema možemo svrstati uz bok kontinuiteta njegovih najuspjelijih igranih naslova poput “Doma za vešanje” (1988) ili “Crna mačka, beli mačor” (1998).
“Maradona by Kusturica” prosperira na tankoj sivoj liniji između Maradoninog Božjeg koncentrata nogometnog talenta, južnoameričkog ludila i cijedeće klaustrofobične opsjednutosti ovisničkim demonima.
Između Kusturice i Maradone (koji ne govori engleski) nema naročite kemije, a ni sam redatelj nije uspio iskopati manje poznate životne detalje od poprilično rezerviranog Malog zelenog.
Ipak, “Maradona by Kusturica” je kaotični balkansko-argentinski lonac u kojem se savršeno nadopunjuju okusi Maradonine crkve, budalastih protuimperijalističkih animacija, gorljivog socijalističkog populizma i Kusturičine scenske razbarušenosti. Film o Diegu. Film o Emiru. Film o Fidelu i Cheu. Film koji trebate pogledati.
3. “Once in a Lifetime: The Extraordinary Story of the New York Cosmos” (2006., Paul Crowder, John Dower) ★★★★
Dvadeset godina prije rađanja američke nogometne MLS lige i još desetak prije dolaska Davida Beckhama u SAD, egzistirao je fenomen pod imenom New York Cosmos.
U tom kratkom razdoblju povijesti, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, njujorški klub uspijevao je naizgled nemoguće – obarati rekorde posjećenosti utakmicama običnog europskog nogometa.
“Once in a Lifetime: The Extraordinary Story of the New York Cosmos” Paula Crowdera i Johna Dowera precizna je i uspjela dokumentarna faktografija o usponu i padu sportskog kolektiva koji je na vrhuncu moći u svoje redove uspio dovesti nogometne ikone poput Pelea i Franza Beckenbauera.
Kao poseban bonus radujte se sceni u kojoj članovi kluba ne uspijevaju prepoznati Micka Jaggera pa ga greškom skoro nagavlačke izbacuju iz svlačionice. Neka netko nakon “Oncea” kaže da Amerikanci frču na spominjanje soccera.
4. “Coach Zoran and His African Tigers” (2013., Sam Benstead) ★★★★
Sam Benstead je u dokumentarcu “Coach Zoran and His African Tigers” oslikao portret karizmatičnog srpskog trenerskog globetrottera Zorana Đorđevića, gotovo vojnički nepopustljivog hibrida između Zdravka Mamića i Ante Pavlovića.
Đorđević je u svojoj karijeri proputovao pola svijeta, od Bangladeša do Katara, a posljednji trenerski zadatak doveo ga je u Južni Sudan, najmlađu svjetsku državu izgrađenu na pepelu dugogodišnjeg krvavog građanskog rata u kojem je život izgubilo oko dva milijuna ljudi.
U državi u kojoj je struja luksuz, nogometno igralište (bez trave!) privilegija, a asfalt misaona imenica, srpski trener pokušava organizirati prvu nogometnu selekciju novonastalog Južnog Sudana.
Rezultat je, kako biste i očekivali – kaotičan.
Benstead znalački kombinira političko-sociološki kontekst s Đorđeviđevom dobronamjernom, ali unaprijed na propast osuđenom afričkom donkihovštionom. Do kraja “Coach Zoran and His African Tigers” jednako ćete se zaljubiti u Zoranov grubijanski idealizam i neiskvarenu ljepotu ponosnih Afrikanaca koji uranjanjem u najvažniju sporednu stvar na svijetu pokušavaju barem na trenutak zaboraviti ratne strahote koje su u crno zavile većinu sudanskih obitelji.
U bonus “Coacha Zorana” spadaju ogoljeni pašnjaci južnosudanskih igrališta, prema kojima Maksimir djeluje poput engleskog Wembleyja. Ako vam je neka utjeha, nemaju ni Hrvati baš najgore stadione na svijetu.
5. “The Four Year Plan” (2011., Mat Hodgson) ★★★ i 1/2
2007. godine londonski nogometni klub Queens Park Rangers bio je na samom rubu bankrota, tavoreći pri dnu drugoligaške konkurencije. Minutu do ponoći ruku spasa u posljednji trenutak daje grupa investitora na čelu s Flaviom Briatoreom i Bernijem Ecclestoneom, koji postaju i službeni vlasnici tog kluba.
Mat Hodgson gledateljima nudi insajderski pristup bez presedana nogometnim operacijama iza spuštenih zastora, kroz četiri godine prateći uspone i padove vrhuške jednog vrhunskog nogometnog kolektiva.
Arogancija, taština i nestručni mikromenadžment vladajućih sportskih struktura u Hodgsonovom filmu napokon dobijaju službenu dokumentarnu potvrdu. Nikad prije niste izbliza mogli vidjeti toliko demistificirani mehanizam ulickane fasade visokoprofiliranog kluba, začinjenog vulgarnim prozivanjem vlastitih trenera, suptilnim savjetima o promjenama taktike i nimalo glamuroznim pogledom na kupoprodajnu igračku tržnicu.
Ako ste ikad zamišljali kako izgledaju trijumfalni ulasci Zdravka Mamića u Dinamovu svlačionicu, “The Four Year Plan” nudi vraški opipljivu pretpostavku.
6. “The Class of 92” (2013., Benjamin Turner, Gabe Turner) ★★★
Vjerojatno najslabiji naslov među preporučenim nogometnim dokumentarcima, “The Class of 92” Benjamina i Gabea Turnera, gledljiv je ali ne odveć pamtljivi pokretni dokument o mladim mančesterskim lavovima s početka devedesetih.
Ako ništa drugo, “The Class of 92” mogao bi vam probuditi pokoji nostalgični gen prateći meteorski uspon zvijezda Manchester Uniteda: Davida Beckhama, Nickyja Butta, Ryana Giggsa, Paula Scholesa te Phila i Garyja Nevillea.
Oasis, Blur, finale Lige prvaka 1999. godine, mladi David Beckham i džoker zovi Ole Gunnar Solskjear. Neka druga vremena za mini-reunion večericu pred kamerama Gabea Turnera. Bez naročito duboke poruke, ali dovoljno za uzdišuće nostalgičare iz nekadašnjih hrvatskih srednjoškolskih klupa…
