Teško je vjerovati kako ćemo na ovogodišnjem izdanju ETNOFILm festivala gledati potresnije dokumentarno djelo od rumunjsko-ukrajinske “Doline uzdaha” / “Valea plangerii” (2013) redateljskog trojca Mihai Andrei Leaha – Andrei Crişan – Iulia Hossu.
Ugniježđen uglavnom između sjećanja preživjelih intervjuiranih subjekata i standardnih arhivskih fotografija, “Dolina uzdaha” se posvetila dokumentiranju jednog od najsramnijih epizoda ljudskog roda za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Kada su 1942. godine združene rumunjske i njemačke snage zauzele teritorij Transnistrije (tadašnji SSSR), jedna od prvih tadašnjih zadaća panzer-armade bilo je stavljanje pod nadzor okolne romske populacije.
Procjenjuje se kako je između 1942. i 1944. godine, što od gladi, iscprljenosti i hladnokrvnih likvidacija, život na tom području izgubilo skoro 15 tisuća Roma.
Nemoguće je, naravno, iza tih hladnih i šturih brojki pojmiti magnitudu monstruoznosti neopraštajuće čizme nacističkog aparata, s kojim se mogu uspoređivati tek životni uvjeti u priručnim logorima izgrađenih za konačno rješavanje romskog problema.
Leaha, Crişan i Hossu kao jedan od svojih glavnih zadataka imaju šokirati, prodrmati i gotovo dezorijentirati svoje gledateljstvo silnom bujicom necenzuriranih svjedočanstava koji bi osjetiljivije gledatelje mogao natjerati na izlazak iz kino-dvorane, a nešto staloženije navesti na razmišljanje o dobrom ukusu redateljskog trojca.
Sumrak čovječanstva početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća samo je dodatno podebljan indiferentnošću njemačko-rumunjskih mučitelja kojima su izgubljeni životi ionako služili tek za puko zaokruživanje brižno čuvane statistike.
Vrativši se malo u povijest, na pamet nam padaju “Shoah” (1985) Claudea Lanzmanna i “Night and Fog” (1955) Alaina Resnaisa koji bi barem na prvu loptu svojim surovim opisima holokausta mogli parirati “Dolini uzdaha”.
No već nakon nekoliko minuta shvatit ćete da pred sobom imate možda i najkataklizmičniji dokumentarni uvid u patnju jednog naroda u Drugom svjetskom ratu, vjerojatno ikad zabilježenog na celuloidnoj vrpci. Kako ostati priseban na svjedočanstva o (incestuodnim) silovanjima, kanibalizmu i svakodnevnim borbama za preživljavanje?
Sumrak čovječanstva početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća samo je dodatno podebljan indiferentnošću njemačko-rumunjskih mučitelja kojima su izgubljeni životi ionako služili tek za puko zaokruživanje brižno čuvane statistike.
Stotine, pa i tisuće nesretnih i tada nikome previše važnih romskih sudbina, zakopano je i danas na poljima i šumama blizu ukrajinske granice. Nekoliko godina koje je zauvijek promijenilo generacije tamošnjih stanovnika, a pogotovo preživjelih žrtava, uglavnom djece.
Ako će slična svjedočanstva u budućnosti odvratiti samo jednu ludu glavu od ponavljanja sličnih zvjerstava, “Dolina uzdaha” je u tom slučaju već ispunila svoju primarnu obrazovnu svrhu.
