Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Plastični Isus”
S FAS-om (FIlmski autorski studio) i Krunoslavom Heidlerom, koje su predstavili prvim i jedinim filmom “Slučajni život” (1969) Ante Peterlića, u Klubu Pulske filmske tvornice uronili su prije nekoliko tjedana u umjetnički i politički buran prijelaz sa šezdesetih na sedamdesete u Jugoslaviji.
Dok je Peterlićev prvijenac izazvao neviđenu odbojnost kod publike, film “Plastični Isus” (1971) Lazara Stojanovića – kojeg će publika u Klubu Pulske filmske tvornice pogledati ovoga četvrtka, 3. travnja, s početkom u 20 sati – svojeg je tvorca smjestio u zatvor.
“Plastični Isus” je kontroverzni portret buntovnog filmaša, koji oštro kritizira tadašnji jugo-establišment. Prvi put je zabranjen 1971., kada je autor uhićen, a drugi kada je poslije dvadesetak godina izvađen iz bunkera te javno prikazan.
U oba slučaja u pitanju nije bio film već politika. Zahvaljujući “Plastičnom Isusu”, miksu igranog filma s obiljem dokumentarne građe, Stojanović je uvršten među redatelje tzv. Crnog vala. Ujedno, za spomenuti film redatelj je 1991. dobio Nagradu međunarodnog žirija kritike na festivalu u Montrealu.
Klasičnu uvodnu riječ u Puli će ovaj put prepustiti filmskoj traci koju im je za ovu priliku ustupio Institut Tomislav Gotovac. Tako će o “Plastičnom Isusu”, njegovom nastanku, prijemu i sudbini, publika doznati više od glavnih aktera putem isječaka iz dokumentarca “Zabranjeni bez zabrane” (2007, Srbija) Milana Nikodijevića i Dinka Tucakovića.
U filmu se govori o najplodonosnijoj i najslavnijoj epohi nekadašnjeg jugoslavenskog filma, o već spomenutom Crnom valu / talasu, političkim i ideološkim zabranama koje su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća pratile najznačajnije filmske autore i njihova u svijetu nagrađivana djela, te ideološko ludilo koje je prekinulo mnoge značajne autorske karijere.
LAZAR STOJANOVIĆ: PLASTIČNI ISUS, 1971., Jugoslavija, 73 min.
Zagrepčanin Tom, bez sredstava za život, pokušava se baviti filmom u Beogradu. Nekako preživljava uz žene koje ga prihvaćaju. Ne vjeruje ni u koga, ne poštuje ništa, osjetljiv je na poredak i silu, na vođe i ideologije, te je u stalnom sukobu s važećim poretkom.
Pošto ga je napustila luckasta Amerikanka, Tom se vezuje za ženu čiji je muž u inozemstvu. Glavna radnja isprepliće sitne svakodnevne događaje i krupna povijesna kretanja pred 1968. godinu, ali i suvremena te prošla zbivanja, sve pod budnim okom raznih vođa. Lazar Stojanović je u film ubacio arhivske snimke ustaša, četnika, Hitlera i Tita, pomoću kojih uspoređuje režime. Također, u njemu se prvi put pokreću tadašnje tabu teme, poput homoseksualnosti i promiskuiteta, a i prvi put se u jugoslavenskom filmu pojavljuje goli muškarac.
Producent: Sreten Jovanović
Snimatelj: Branko Perak
Montaža: Lazar Stojanović
Glume: Tomislav Gotovac, Svetlana Gligorijević, Vukica Djilas, Kristina Pribičević, Živojin Gligorjević, Malanija Bugainović, Mida Stefanović
LAZAR STOJANOVIĆ
Lazar Stojanović (1944.) je srpski filmski redatelj, kazalištarac, kritičar, predavač i urednik publikacija. Njegovo javno djelovanje u značajnoj mjeri obilježava neslaganje s vladajućom politikom, ranije Jugoslavije, a sada Srbije. Po političkom opredjeljenju sebe opisuje kao radikala, a osobno kao anarhista.
Stojanović se rodio i školovao u Beogradu, gdje je najprije studirao psihologiju. Potom je na tamošnjoj akademiji upisao filmsku režiju, a u sklopu studija napravio je dva filma – “Zdrav podmladak” i “Plastični Isus” (u oba je zapaženo surađivao njegov kolega iz Zagreba, Tomislav Gotovac).
Uhićivan je i tijekom studentskih dana i pred kraj služenja vojnog roka, kada se sumnjalo da podriva titoistički sistem. Tako se pod povećalom našao diplomski film “Plastični Isus”, koji je dotad malo tko vidio jer nije imao službenu dozvolu za prikazivanje.
Vlastima se on doimao kao nečuvena provokacija, ironično seciranje svjetskog totalitarizma, s neušminkanim kadrovima Josipa Broza Tita, koji se sprema održati jedan od najvažnijih govora u karijeri. Stojanovića su strpali u zatvor, a ukupno je – s razdobljem u kojem se protiv njega vodila istraga – u njemu proveo tri godine.
Prvu priliku za profesionalni angažman ponudio mu je prijatelj i redatelj Ljubiša Ristić (čija je svadba zabilježena u “Plasičnom Isusu”). Iako je dotad radio nepotpisan kao script doktor na nizu filmova, Stojanović je 1980. službeno naveden kao koscenarist produkcije Jadran filma “Luda kuća”, provokativne ali komercijalno katastrofalno primljene prerade dječje ratne priče.
Tijekom posljednjih 15 godina Stojanović živi i pretežno radi u SAD-u. Veliku buru podigao je 2007. njegov dokumentarac “Škorpije: spomenar”, koji sadrži 12-minutni autentični i jezivi snimak likvidacije muslimana od strane srpskih paravojnih jedinica u Trnovu u Bosni 1995.
Prvi put je film prikazan na Kanalu 92, iste večeri kada su pripadnicima Škorpija izrečene presude, ali unatoč nevjerojatnoj gledanosti koja se mogla usporediti samo s nogometnom utakmicom narednog dana, film je obavio veo šutnje.
Iako nije naveden kao takav, Stojanović se smatra koautorom važnog BBC-jevog dokumentarca “Srpske freske” Pawela Pawlikowskog iz 1993. Film je samo prividno etnografski, a poznat je po nevjerojatnim snimkama u kojima Radovan Karadžić pokazuje ruskom piscu Eduardu Limonovu kako mitraljezom pucati na Sarajevo.
Karadžića, aspekte njegove osobnosti i djelo, Stojanović je 2005. obradio u dokumenatrcu “Život i priključenija Radovana Karadžića”.
