S današnje dvije recenzije jedinih srednjemetražnih dokumentarnih ostvarenja (“Čedo” i “Polazište za čekanje”) s pobjedničke matineje (pročitajte naše kratkometražne recenzije) Liburnia Film Festivala, održane prekjučer u Dokukinu Grič, završavamo pregled nagrađenih filmova sa spomenuog festivala.
S tek jednim uberpromašajem (“Terasa”, 2011., Vedran i Sanja Šamanović, produkcija: Mitropa) i nizom solidnih i vrlo dobrih dokumentaraca, Liburnia je uglavnom ispunila naša očekivanja, pa se s razlogom veselimo novom izdanju morskog festivala u Ičićima.
Priča o zagrebačkom beskućniku, pijancu i narkomanu Čedi Šarabi – “Čedo” (2012., produkcija: Factum) Nikole Strašeka – također spada u tu iznadprosječnu, iako već viđenu i ne naročito spektakularnu grupu dokumentaraca.
Ono što “Čedu” izdvaja iz mora dokumentaraca slične marginalne osnovice, nesumnjivo je vrhunska fotografija snimatelja Dragana Šiše te briljantni odabir muzike u liku i djelu glazbene skupine Afion koja se specijalizirala za unikatne obrade narodnih pjesama s ovih prostora.
Strašek je u svojem izoštrenom fokusu interesa uhvatio životnu ispovijed čovjeka s margine koji zadnjih petnaestak godina marljivo skuplja blato sa zagrebačkog asfalta. Po vlastitim riječima “propalica, pijanac i lijenčina”, Čedo u odumrlom miksu stoičke ravnodušnosti i neprekinutog kalašnjikovskog rafala negativnosti, govori o svojem nesretnom životu prepunom besperpektivnosti, nesreće i maligne ravodušnosti s druge strane bijele ograde.
Ono što “Čedu” izdvaja iz mora dokumentaraca slične marginalne osnovice, nesumnjivo je vrhunska fotografija snimatelja Dragana Šiše te briljantni odabir muzike u liku i djelu glazbene skupine Afion koja se specijalizirala za unikatne obrade narodnih pjesama s ovih prostora.
Vanserijski i rijetko viđeni – i vjerojatno minuciozno planirani – izbor eksterijera i kuteva snimanja, kombiniran s krupnim kadrovima Čedinog uglavnom bezizražajnog pogleda, zaslužan je za većinu pozitivne dojmologije nakon završetka projekcije “Čede”.
Toliko smo, u stvari, bili impresionirani vizualnim identitetom Strašekovog ostvarenja, da su i nevjerojatno važna priznanja njegovog glavnog junaka (“Kad sam se prihvatio flaše, ništa mi više nije bilo važno. Nisam zaslužio ništa – niti obitelj, niti kućnog ljubimca”) ostala utišana unutarnjim usklikom “J… te, ovo je zakon snimljeno!”.
S druge strane, “Čedin” rascjepkani i neujednačeni narativ bez smjera i koncentracije, te glavni lik čiju sudbinu zbog svoje specifičnosti jednostavno ne možemo zasuti golemim količinama nepodijeljene empatije, glavni su razlozi konačne čardakovske ocjene.
U svim tim vratolomnim vizualnim kerefecima, kutevima i glazbenim delicijama, kao da se na kraju izgubila osnovna misao-vodilja svakog dobrog dokumentarnog filma – stavljanje priče i sudbine vlastitog subjekta u prvi plan.
U “Čedi” su uloge nerijetko zamijenjene pa nas umjesto sugovornikove, nerijetko zapljuskuje i dobar dio redateljske forma prije sadržaja samovažne energije. Ako već ne zbog tematike i konkretne priče, “Čedu” pogledajte zbog spektakularnih vizuala metropole kakvu dosad niste vidjeli. Savski nasip i zagrebački krovovi odavno u jednom dokumentarcu nisu ljepše izgledali…
