Više od mjesec dana usamljeno nam je na recenzentskoj čekaonici čamio bugarski masterpis (copyright Velimir Grgić) “Posljednja ambulantna kola Sofije” / “Sofia’s Last Ambulance” / “Poslednata lineika na Sofia” (2012., distribucija Restart Label).
Zapravo, još od objave vijesti o suradnji – i nadamo se prekretnici u vrednovanju autorskog dokumentarnog filma u Hrvatskoj – između HRT-a i ZagrebDoxa, ostvarenje Bugarina Iliana Meteva osiguralo je svoje mjesto u našoj posebnoj dojmovnoj mapi, rezerviranoj isključivo za najistaknutije dokumentarce.
Ukoliko dosad niste pogledali višestruko nagrađivani Metevov dokumentarni film, rađen i u hrvatskoj koprodukciji (Nukleus film), “Posljednja ambulantna kola Sofije” mogla bi vas poprilično iznenaditi svojom neuobičajenom varijacijom direct cinema forme.
Izuzev možda tridesetak posto snimljenog materijala iz ruke (niti u jednom trenutku ne vidimo lica pacijenata!), “Posljednja ambulantna kola Sofije” svoju intimnu dramaturgiju gradi na tek tri fiksirane (“Manakamana”, itko?) kamere u jednim ambulantnim kolima sofijske hitne pomoći.
I dok bi u drugim igranim, pa i dokumentarnim filmovima, slični redateljski pretenciozno-tehnički dribling uglavnom bio dočekan na vrhu kritičarske bajunete, u bugarskoj alegorijskoj vožnji kroz utrobu tamošnjeg devastiranog zdravstvenog sistema, fokusiranje triju fiksiranih kamera na svoje glavne protagonista djeluje ne samo prirodno već i potrebno.
Dvije godine trebalo je Metevu za završetak “Posljednjih kola Sofije”, u kojima na estetski jedinstven i efektan način, a opet bez prevelikog propovijedajućeg aktivizma, razgolićuje urušenu bugarsku zdravstvenu desetokatnicu.
“Posljednja ambulantna kola Sofije” ipak briljiraju u onim sitnijim, naizgled nebitnim neverbalnim međučinovima. Briljiraju u svojoj tihoj poetici, vrištećim unutarnjim monolozima i golemim natpisom Bez izlaza koje osjećate do posljednjeg kralješka.
Sjetit ćete se, još prije nekoliko mjeseci govorili smo o filmu “The English Surgeon” (2007), koji kroz portret engleskog neurokirurga Henryja Marsha govori o sličnoj, gotovo preslikanoj ukrajinskoj problematici s manjkom bolničkih kapaciteta.
Metevov film je, međutim, neusporedivo intimnije i zaokruženije kino iskustvo od Smithovog vrlo solidnog, ali po ničemu odskačućeg hoda anakronim ukrajinskim zdravstvenim aparatom.
Gledajući naizmjence u lica i međusobne razgovore između stoičkog doktora Krassimira Yordanova, brbljave sestre Mile Mikhailove i simpatičnog, ali uglavnog šutljivog vozača ambulantnih kola Plamena Slavkova, vrlo brzo biste mogli izgubititi predožbu da prisustvujete projekciji običnog dokumentarnog filma.
Veliki je to uspjeh za Meteva koji majstorski tempira događaje na terenu (izvan samih ambulantnih kola) i međusobnu dinamiku troje glavnih protagnoista. I koliko je god bugarski redatelj uspio provući suptilni, ali iz svemira vidljivi generalni socio-politički podtekst, prava snaga “Posljednjih ambulantnih kola Sofije” leži u njegovim isprofiliranim dokumentarnim subjektima.
Da, zamijetit ćete mrak, rupe na cesti, pokvarenu centralu hitne pomoći, ponekad i neskriveni manjak altruizma (Sestra Mikhailova: “Treba biti odvratan prema svima”, “Dat ću joj novac za benzin i pobačaj”) u zemlji s jedva dvoznamenkastim brojem (13) ambulantnih kola na milijun i pol ljudi. Zamijetit ćete i zahrđalu policijsku Ladu i razgovore o najbanalnijim sitnicama.
“Posljednja ambulantna kola Sofije” ipak briljiraju u onim sitnijim, naizgled nebitnim neverbalnim međučinovima. Briljiraju u svojoj tihoj poetici, vrištećim unutarnjim monolozima i golemim natpisom Bez izlaza koje osjećate do posljednjeg kralješka.
Briljiraju u savršenosti nesavršenosti vlastitih junaka koji unatoč zbrojenoj kilometarskoj jezičini, na prvi poziv iz centrale uskaču u oronuli kombi sa sirenom i samouvjereno najavljuju: “Bit ćemo tamo za deset minuta!”. “Ambulantna kola Sofije”? Preporuka i pol.