Foto: Domagoj Kunić
S obzirom da su na Zapadu često popularniji, razvikaniji i dostupniji dokumentarni filmovi o Japanu (“Jiro”, “Japan: A Story of Love and Hate”, “The Tsunami and the Cherry Blossom”…), nego filmovi japanskih autora o “samima sebi”, vrijeme je za promjenu percepcije: predstavljamo vam najbolje japanske dokumentarne produkcije po osobnom i subjektivnom izboru Velimira Grgića.
“THE NEW GOD” (1999)
Fascinantna studija psihologije ideologije na primjeru japanske desnice. Remek-djela često dolaze zapakirana u male pakete, a ovaj maestralni dokumentarni film redatelja i aktivista Yutake Tsuchiye upravo je to: niskobudžetni, digitalni dokument iz produkcije kolektiva Video Act!, koji kroz video dnevnik pjevačice ultradesničarskog punk rock benda pokriva i otkriva samu srž svih političkih pokreta, srce ekstremističkih mentaliteta i mozak radikalizma, podsjećajući da se iza svakog masovnog ludila uvijek nalaze tek obični, ali sjebani i usamljeni ljudi u frenetičnoj utrci za ljubavi i pažnjom.
“THE EMPEROR’S NAKED ARMY MARCHES ON” (1987) / “EXTREME PRIVATE EROS: LOVE SONG” (1974)
Što povezuje film o uznemirenom ratnom veteranu spremnom umrijeti za promicanje istine s dugometražnim osobnim egzorcizmom podebljanim ljubavnim trokutom te jednom nezaboravnom snimkom porođaja?
Pa, činjenica da je riječ o dva fascinantna masterpisa iz radionice istog velikana, redatelja po imenu Kazuo Hara – oba uratka su esencijalna filmska literatura koja se nalazi ne samo na vrhu liste najboljih japanskih dokumentaraca svih vremena, već i najboljih dokumentarnih ostvarenja općenito. Prvi je omiljeni dox Michaela Moorea, a drugi ste davno mogli gledati i na ZagrebDoxu.
“A” (1998) i “A2” (2001)
Hrvatski medijski prostor je Aum i tokijski sarinski pokolj popratio onako, usput, s vijestima koje su se utopile u poplavi domaćeg političkog kaosa. Srećom, Haruki Murakami je na Zapadu dovoljno popularan pisac da nam je dostupan i “Underground”, knjiga koja kroz seriju intervjuira secira stravični napad u podzemnoj željeznici 1995. godine.
Ali za sve one kojima to nije dovoljno, kao i za one koji se jednostavno žele na nekoliko dugih i fascinantnih sati izgubiti u nevjerojatnom dokumentarnom putovanju, Mori Tatsuya donosi “A” i “A2”. Dvije priče o jednom kultu i jednom ludilu upakirane su kao dokument uspona i pada, ali i ponovnog rođenja. Kulta i ludila.
“GODSPEED YOU! BLACK EMPEROR” (1976)
Aha, bendovi vole japansku filmsku produkciju – ne samo da je Terayamin “Emperor Tomato Ketchup” završio u naslovu četvrtog albuma legendarnog Stereolaba, nego su i Godspeed You! Black Emperor uzeli svoje ime iz naslova kultnog dokumentarnog prvijenca Mitsua Yanagimachija.
Da, bend je dobar, ali film je još bolji, za eksploatacijsku eru posve netipični, introspektivni uvid u lice i naličje japanskih motorističkih teen bandi sedamdesetih.
“SUMMER IN NARITA” (1968)
Shinsuke Ogawa režirao je sedam redom fascinantnih filmova o životu japanskih poljoprivrednika, potlačenih i izguranih na margine novog tehnološkog društva. A sve je počelo sa “Summer In Narita”, te ključne 1968. godine, kada je Ogawa uronio u samo srce velikih nemira seljaka, ustalih protiv izgradnje tokijske zračne luke Narita na njihovom zemljištu.
Rezultat je savršen sukob poljoprivrede i inženjeringa, pendreka i motika. Saga o ljudima i napretku, s puno bijesa u impresivnom crno-bijelom paketu.
“ANTONIO GAUDI” (1985)
Hiroshi Teshigahara proslavio se kao jedan od najznačajnijih i najboljih redatelja japanskog igranog filma, autor klasika kao što su “Pitfall”, “Woman In The Dunes” i “The Face Of Another”, no negdje u kasnijoj fazi tog fascinantnog opusa našlo se mjesta i za dokumentarni spomenik velikom španjolskom arhitekti.
Teshigahara nije puno mudrovao – zgrabio je opremu za snimanje, otputovao u Barcelonu pa kamerom zarobio ne samo duh i ljepotu Gaudijevih građevina, već ih transmedijskom alkemijom pretvorio u novu, celuloidnu vrstu remek-djela.
“A MAN VANISHES” (1967)
Listu igranih velikana koji su briljirali dokumentarnom produkcijom nastavljamo sa Shoheijem Imamurom, jednim od nekolicine japanskih redatelja stare ere koji su osvojili krunu ikona na Zapadu. Pored festivalskih klasika “Eijanaika” i “Unagi”, Imamura je potpisao i ovaj fascinantni dokumentarni eksperiment, uz mnoge druge nevjerojatne dokumentarce kojima je portretirao poslijeratni Japan.
Na samom vrhuncu novog autorskog vala 60-ih, Imamura se kroz priču o nestanku prodavača plastike igra sa samom formom, postavljajući nove, revolucionarne kriterije objektivnosti u eri kreativne i društvene revolucije.
“KENJI MIZOGUCHI: THE LIFE OF A FILM DIRECTOR” (1975)
I za kraj, još jedan velikan igranog filma u dokumentarnom vozilu, s još jednim velikanom igranog filma na piku – Kaneto Shindo režirao je “Onibabu”, “Kuroneko”, “Edo Porn”…, a 1975. dobio je priliku izgraditi 150 minuta dugi spomenik pioniru japanskog filma Kenjiju Mizoguchiju.
Rezultat je savršeno, gotovo pa maratonsko gradivo za početnike, ali i fascinantno skidanje slojeva s neobične kreativne i privatne osobe skrivene iza mnogih filmskih standarda; edukativan, zabavan, dirljiv i duhovit komad sočnog japanskog dokumentarnog old schoola.
Special mention:
“TOKYO OLIMPIAD” (1965) / Režija: Kon Inchikawa
Samo se Ichikawa mogao rogovima bosti s jednom Leni Riefenstahl!
“TOKYO SAIBAN” (1983) / Režija: Masaki Kobayashi
Epski, 277 minuta dugi dokument suđenja japanskim ratnim zločincima nakon Drugog svjetskog rata.
“JAPANESE DEVILS” (2001) / Režija: Minoru Matsua
Kontroverzne ispovjedi japanskih ratnih zločinaca – stvarnost za ljude jakog želuca.
“YAYOI KUSAMA: I LOVE ME” (2008) / Režija: Takako Matsumoto
Kako su Kusama i njezine crvene točkice postale simbolom suvremene japanske umjetnosti.
“TRAVELING WITH YOSHITOMO NARA” (2007) / Režija: Koji Sakabe
Kako su Nara i njegovi bizarno nacrtani klinci postali simbolom suvremene japanske umjetnosti.
“CAMPAIGN” (2007) / Režija: Kazuhiro Soda
Mogu li gladni vlasti ikada zadovoljiti svoje apetite? Odgovor stiže iz samog srca japanskog političkog apsurda.
