Nedavno recenzirani dokumentarac na našem portalu, “Selo bez žena”, potaknuo nas je na stupanje u kontakt s međunarodnom priznatim redateljem Srđanom Šarencem, s kojim smo u nemogućnosti razgovora jedan na jedan, razgovor obavili na e-mailovsku daljinu.
Unatoč spoznaji da se takvim vidom komunikacije često gubi ona osobna nota, toliko potrebna za dobar intervju, svejedno smo dobili pregršt novih i iznimno zanimljivih informacija od ovog perspektivnog dokumentarnog umjetnika, rođenog 1977. godine u Sarajevu i dobitnika čak 14 nagrada za svoj dokumentarac “Selo bez žena” o trojici neoženjene braće nastanjenih u vrletima jugozapadne Srbije.
Koliko dugo ste morali tragati za ovom zanimljivom tematikom i kako je uopće došlo do kontakta s braćom Janković? Jeste li ih dugo morali nagovarati na pristanak za snimanje?
“2006. godine osvojio sam nagradu La Bourse d’Aide au Développement na festivalu Cinéma Méditerranéen u Montpellieru za svoj dugometražni scenarij “The Rescued” (“Spašen”). Nagrada se sastojala od toga da tri mjeseca provedem u kulturnom centru Moulin d’Andé, gdje se snimao poznati film “Jules and Jim” (1962) francuskog redatelja Françoisa Truffauta.”
“U tom kraju francuski bogataši su kupili vikendice u kojima borave samo tijekom ljeta, pa sam većinu vremena bio usamljen, pošto tamo gotovo da i nema stanovnika. Iz takvog osjećaja sam došao na ideju za snimanje usamljenosti na Balkanu. U ljeto 2007. godine bio sam u jugozapadnom dijelu Srbije u potrazi za napuštenim selima u kojima besciljno lutaju još samo rijetke životinje.”
“I onda sam došao do jedne trgovine i upitao vlasnika za ta napuštena mjesta, nakon čega mi je on rekao da postoji jedno selo Zabrđe u koje ženska noga nije kročila 15 godina i da trojica braće Janković cijeli život žive u jednoj kući. Cijela priča mi je zvučala poput bajke, pa sam se prema selu odlučio uputiti pješice, pošto do njih ne vodi normalan put.”
“Nakon dva i pol sata hoda došao sam do sela, gdje me je napalo sedam pasa, od kojih me je spasio moj kasniji glavni junak, Zoran Janković. Kad sam ušao u njihovu kuću, primjetio sam da su svi unutarnji zidovi oblijepljeni slikama žena iz novina. Te žene su, zapravo, bile jedine osobe nježnijeg spola koje su oni mogli vidjeti u selu. I onda mi još Zoran kaže: ‘Imamo mi i pijevca, koji je isto neoženjen kao i mi. Kad se mi oženimo, onda će i on dobiti ženu’“
Možete li našim čitateljima uopće opisati samoću i zabitost tog pustog sela? Kako se snašla vaša snimateljska ekipa u Zabrđu?
“Selo Zabrđe se nalazi na vrhu planine. Nažalost, oni nemaju cesta, pa se jedino Lada Niva može probiti do sela, u kojem braća Janković žive bez vode i kupaonice. Primjerice, oni imaju kadu, ali je koriste za skupljanje kišnice nasred polja. Sve to predstavlja jedan drukčiji način života koji se puno razlikuje od gradskog. Kad ljudi pogledaju “Selo bez žena”, obično misle da se događaji u filmu zbivaju prije sto godina, pošto takav staromodan način života nije realan ljudima iz grada.”
Od sve trojice braće, Zoran se najviše pojavljuje u filmu, ostala dvojica dosta manje…
“Mislim da je glavna tema mojeg filma Zoranova potraga za ženom i spašavanje sela od izumiranja. Jedine žene koje su spremne na ovaj način života su Albanke, koje žive u sličnim životnim uvjetima u planinskim vrletima Prokletija. Nažalost, najveći otpor našem glavnom junaku predstavlja njegov najmlađi brat Rodoljub, koji ne želi dolazak Albanke u njihovo selo.”
S kojim ste se problemima najviše susretali na snimanju? Čuli smo da je bilo pljuvanja, bušenja guma…?
“Prije svega, moram reći da nije bilo nikakvih fizičkih sukoba na snimanju. Svako snimanje ima svoje uspone i padove, pošto se radi o dugotrajnom procesu. Mi smo braću Janković snimali stotinu dana pa je, posve razumljivo, bilo trenutaka u kojima oni nisu htjeli biti snimani. No, kad bi se i to dogodilo, onda bismo prekinuli snimanje do trenutka kad bi oni odlučili da opet žele surađivati s nama.”
“Nama je najveći problem bio doći do njihovog planinskog sela, pošto do tamo ne vodi normalan put. U ljetnim mjesecima samo se Lada Niva može probiti kroz šumu, ali kad padne snijeg, do njih može doprijeti samo konj. Prirodu je nemoguće pobijediti…”
“Kad nas je sniježna oluja zamela u selu, bili smo odvojeni od civilizacije puna tri dana. Čovjek se, međutim, jednostavno prilagodi. Jedeš ono što ima u kući, topiš snijeg, zagrijavaš vodu i kupaš se. Samo snimanje trajalo je preko dvije godine, jer smo kao u igranom filmu pratili živote naših glavnih junaka koji se susreću s problemom nalaska žena.”
Znači fizički sukobi nisu bili razlog relativno naprasnog prekida filma, bez konačnog zaključenja Zoranove priče?
“Mislim da nije zanimljivo pričati o kraju filma, pošto on predstavlja jedno veliko iznenađenje. Kraj filma je metafora koja braći Janković može poslužiti kao upozorenje što ih čeka ukoliko ostanu neoženjeni.”
Vratimo se malo na moralno-etičku stranu vašeg dokumentarca. Čini se kako kod Zorana i ostalih neoženjenih Srba nema izražene ksenofobije i političkih dilema u trenucima kad ih godine i usamljenost pritisnu uza zid. Je li to možda dobar pokazatelj u kojem bi smjeru trebao ići budući odnos Albanaca i Srba?
“Zoran i ostali neoženjeni Srbi su shvatili da jednostavno moraju potisnuti rat koji se dogodio na Kosovu i da s Albancima moraju graditi zajedničku budućnost. Sve više je srpsko-albanskih brakova, jer u planinskim dijelovima Srbije žive neoženjeni muškarci, a u albanskim neoženjene državljanke te zemlje. I jedni i drugi žele naći svojeg životnog partnera, a spaja ih činjenica kako zbog životnih uvjeta vrlo brzo pronađu zajednički jezik.”
Gdje su trenutno braća, što se ovih dana događa s njima?
“Braća Janković su živa i zdrava, s tek pokojom godinom više. I dalje žive u istom selu sa svojim stadom ovaca.”
Jesu li pogledali vaš dokumentarac, kakvi su im konačni dojmovi?
“Kad sam im prikazivao film, stvarno nisam znao kako će reagirati na njega. I onda, kad je dokumentarac završio, Zoran me upitao može li dobiti kopiju, ali bez njegove braće – samo s njegovim scenama – jer ih viđa svaki dan. Film im se dopao, naročito scene u kojima su u prirodi, kada cijepaju drva ili čuvaju ovce.”
Što trenutno radite? Čujemo da unatoč uspjehu na vaš stol nije sletjelo pregršt poslovnih ponuda. Frustrira li vas činjenica da neki xy – nećemo nikoga vrijeđati – vozač tramvaja, recimo, zarađuje više od nekog međunarodno priznatog filmskog redatelja? Je li sustav vrijednosti na ovim prostorima još uvijek na toliko niskim granama?
“Trenutno radim na dva projekta – jedan je film u Brazilu, a drugi u Njemačkoj. Hoće li se ti filmovi snimiti, ovisi naravno o financiranju. Koliko je nezahvalno snimati filmove, govori podatak da je za jedan dugometražni film potrebno tri do četiri godine, a da pritom nemate stalni radni odnos, doprinose za mirovinsko ili plaćeni godišnji odmor.”
“Radite na ugovor dok se film ne snimi, a vrlo često se neki filmovi u pripremi nikad i ne završe. Ukoliko ste imali sreću i pronašli financije za vaš film, onda ćete morati prestati s poslovima koje ste dotad radili i posvetiti se samo njemu.”
“No, kad završite snimanje i poželite se vratiti na staro radno mjesto, dogodi se situacija u kojoj je vaš položaj zauzeo netko drugi. Takav sustav neizvjesnoti doveo je do toga da samo predavači i profesori na Akademiji dramske umjetnosti mogu snimati filmove bez straha da će im netko preoteti radno mjesto dok snimaju svoj film.”
Kako vidite dokumentarnu scenu na ovim prostorima? U kojem je ona trenutno stadiju, a u kojem bi, po vašem mišljenju, trebala ići u budućnosti?
“Snimanje filmova, bez obzira radi li se o igranom ili dokumentarnom, predstavlja vid kulture u Europi, što znači da je sedma umjetnost generalno ekonomski neisplativa. Zato je, uostalom, i nemoguće naći privatne investitore, što znači da ovisimo o natječajima na fondovima. Da bi proizvodnja filmova bila stabilna, onda i fondovi moraju biti stabilni sa svojim budžetima.”
“Vrlo je teško ovisiti samo o jednom vidu financiranja, ali nažalost ja trenutno ne vidim alternative. Film postaje hobi ljudi koji su ili bogati ili imaju neki drugi stalni posao koji im dopušta da ponekad snimaju filmove.”
