PočetnaRecenzije"Češki mir" - Kronika češke "košarice" američkoj radarskoj bazi

“Češki mir” – Kronika češke “košarice” američkoj radarskoj bazi

|

Nakon simptomatičnog, ali i urnebesno inteligentnog ulaska na dokumentarnu scenu s “Češkim mirom” / “Ceský sen” (2004), češkom redateljskom dvojcu Vit Klusak – Filip Remunda trebalo je šest godina za povratak u žižu nefikcijskih zbivanja. Kontroverzni filmaški duo 2010. godine na tržište je izbacio nešto ozbiljniji i prigušeniji “Češki mir” / “Cesky mir”, dokumentarnu kroniku aktivističko-građanske borbe protiv gradnje američke radarske baze na teritoriju ove srednjoeuropske države s bogatom poviješću.

Američka vlada još je 2007. godine, u doba nikome pretjerano simpatičnog bivšeg predsjednika Georga Busha juniora, uputila prijateljski prijedlog sleš zamolbu češkim kolegama s druge strane Atlantika. Zamolba se odnosila na dozvolu gradnje američke radarske baze, koja bi Europu štitila od mogućih dalekomentnih balističkih projektila, ali i dodatno poslužila za učvršćivanje ionako čeličnog američkog stiska u odnosu na svoje prekooceanske saveznike.

I dok je češka vlada prijedlog uglavnom prihvatila bez prevelikog premišljanja, stav velikog dijela tamošnje javnosti – njih čak 70 posto – mogao se svesti na tek jednu rečenicu: “Ne želimo bazu u vlastitom dvorištu!”

Klusak i Remunda u svojem dokumentarcu ponovno su okupili nadrealnu galeriju likova, prateći prosvjede svojih zemljaka s jedne i zaplitanje metaforičkog jezika češke vlade s druge strane. Nakupilo se u tih stotinjak dokumentarnih minuta svakavih pojedinaca, poput starih čeških disidenata koji “mrze četverooke (ljude s naočalama, op. a.) jer su podmukli”, sugovornika koji su Amerikance pobliže upoznali i zavoljeli kroz zajedničko snimanje “Kronika iz Narnije 2” ili malobrojnih aktivista koji su usred buduće baze osnovali utopijski Peaceland.

Ima tu i komunističke mladeži, tupastih vojnih policajaca, letećih govnastih vrabaca (ili neke slične leteće živine), Bushevih golferskih palica i proameričkih reklama s gospođicama koje umjesto Galebovih pamučnih, nose gaćice u bojama domovine Johna Waynea.

U “Češkom miru”, međutim, ta revolucionarna i dječački beskompromisna vizija ustupila je mjesto konvencionalnom i uglavnom nekoherentnom ostvarenju lišenog jasne strukture i smjera.

Iako je “Češki mir” još jedna Klusakova i Remundina probirajuća sociološka studija, tu vjerojatno prestaje svaka slučajnost s razigranijim, neobaveznijim i stilski potpuno drugačijim “Češkim snom”. Redateljski dvojac je u “Češkom snu” inteligentnom (i uznemirujućom!) društvenom kritikom ostavio dovoljno mjesta za uspješno razgorijavanje vlastite dokumentarne vizualno-sadržajne teatralnosti.

U “Češkom miru”, međutim, ta revolucionarna i dječački beskompromisna vizija ustupila je mjesto konvencionalnom i uglavnom nekoherentnom ostvarenju lišenog jasne strukture i smjera. Disperziran, agresivno natrpan i za naš ukus previše jednostran prikaz (potpuni izostanak službenih zagovaratelja radarske baze) jedne složene geopolitičke situacije, samo je konačno otpuhao ionako slabašni fokus na trenutke ipak obećavajućeg dokumentarnog djela.

Da, “Češki mir” na trenutke podsjeća na najsvjetlije gerilske dane Michaela Moorea. I da, “Češki mir” na trenutke ponovno potvrđuje tezu o estetskoj genijalnosti dvojca Klusak – Remunda. No nakon bjesomučnih i u želji zadržavanja pažnje publike – očajničkih montažerskih akrobacija, potpomognutih već opisanim tanašnim sadržajnim boljkama – pitanje je hoće li vam uopće biti stalo pecati te nadahnute ali rijetke autentične dokumentarne šarane

"Češki mir" / "Cesky mir"
Režija: Vít Klusak, Filip Remunda
Godina proizvodnje: 2010.
Zemlja podrijetla: Češka
Trajanje: 100 minuta

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Režija: Vít Klusak, Filip Remunda<br> Godina proizvodnje: 2010.<br> Zemlja podrijetla: Češka<br> Trajanje: 100 minuta"Češki mir" - Kronika češke "košarice" američkoj radarskoj bazi