Kad smo već kod Irske i njihove rekordne produkcijske godine, odlučili smo malo pronjuškati i po vlastitom dvorištu i proanalizirati gdje se točno nalazi hrvatsko dokumentarno stvaralaštvo, točnije u kojem obimu hrvatska država sudjeluje u financiranju nefikcijskih projekata.
Kopajući po službenim HAVC-ovim (Hrvatski audiovizualni centar) rezultatima natječaja za 2013. godinu, došli smo do poprilično zanimljivih podataka. Krovna hrvatska filmska ustanova ove je godine, ne računajući periferne izdatke poput troškova reprezentacije, na razvoj hrvatskog dokumentarnog filma izdvojila oko 3.5 milijuna kuna (3.460.700 kn).
Najviše pojedinačnih sredstava – 390 tisuća kuna – odobreno je za “Razred”, još uvijek nedovršeni dokumentarac redateljice Vesne Čudić i produkcijske kuće Nukleus film. Nešto manje – 298 tisuća kuna – dobio je film “U braku sa Švicarcem” (Arsen Oremović, Interfilm), dok su po 160 tisuća kuna za razvoj projekata uprihodili film “Sedamdesete” (Danko Volarić, Petnaesta umjetnost) i “Što Ana Frank znači danas” (Jakov Sedlar, Menorah Film).
I dok to još uvijek nisu iznosi koji bi hrvatske producente i redatelje izuvali iz cipela, Hrvatska je u neusporedivo boljem položaju po pitanju financiranja nefikcijskih naslova u odnosu na okolne države. Tako se u zemljama poput Grčke i Srbije dokumentarci – čak i više nego u Lijepoj našoj – još uvijek snimaju na mišiće lokalnih entuzijasta, praksi za koju se nadamo kako će u budućnosti elegantno izumrijeti.