Službeno, Dr. Graham Dorrington je zrakoplovni inžinjer sa sveučilišta London. Neslužbeno, Dr. Dorrington je sramežljiva i zanesena inženjerska verzija Doca Browna iz “Povratka u budućnost”. S jednom, dvije iznimke – Dr. Dorrington umjesto letećih lokomotiva gradi unikatne hibride između cepelina i balona – te, za razliku od dobrog starog Doca, svoje postojanje ne završava nakon konačnosti odjavne filmske špice.
Za svoj najnoviji, vjerojatno i najodvažniji profesionalni pothvat, ovaj inženjer je odabrao južnoameričku Gvajanu i tamošnje neistražene prašumske vrhove i životinjski svijet koji u njima obitava. Kako je dolazak do željenog cilja bio moguć isključivo iz zračnih prostranstava, Dr. Graham Dorrington je sagradio posebno dizajnirani, gotovo nečujni balon u obliku dijamanta. Do konačnog trijumfa, međutim, trebat će svladati razne tehničke, ali i osobne demone…
Dr. Dorrington na svoj je odvažni put pozvao i legendarnog njemačkog redatelja Wernera Herzoga, koji će o spomenutim južnoameričkim putešesvijama snimiti dokumentarni film “The White Diamond” iz 2004. godine.
Werner Herzog je izvanserijski redatelj. U to više nitko nema pravo sumnjati. Većina Herzogovih ostvarenja svoju poantu i vlastiti konačni identitet često zaokružuju za vrijeme samog snimanja. I većinom stvari, prije ili kasnije, poput najpreciznijeg njemačkog sata jednostavno sjednu na svoje mjesto.
“The White Diamond”, nažalost, ne spada u tu kategoriju. Kad malo bolje promislimo, teško da spada i u bilo koju kategoriju. Jer unatoč svim svojim vizualnim desertima i standardno nepogrešivom glazbenom scoreu (Ernst Reijseger i Eric Spitzer), “The White Diamond” ostavlja dojam neželjenog – gotovo nevoljenog – Herzogovog filmskog djeteta. Konačna poanta bijelog dijamanta, čini se, nije bila najjasnija ni kontroverznom Nijemcu.
Herzog nije bezgrešni redateljski imperator. Niti blizu. No ako i u jednu stvar možete biti sigurni u ovim turbulentnim celuloidnim vodama, to je činjenica da će vas Herzog u pravilu uvijek potaknuti na dodatna propitkivanja vlastitih stavova, svijeta koji nas okružuje i razbuktati često zamrli osobni dizelaški motor. A to, priznat ćete, nije nimalo mala stvar…
“The White Diamond”, nažalost, ne spada u tu kategoriju. Kad malo bolje promislimo, teško da spada i u bilo koju kategoriju. Jer unatoč svim svojim vizualnim desertima i standardno nepogrešivom glazbenom scoreu (Ernst Reijseger i Eric Spitzer), “The White Diamond” ostavlja dojam neželjenog – gotovo nevoljenog – Herzogovog filmskog djeteta. Konačna poanta bijelog dijamanta, čini se, nije bila najjasnija ni kontroverznom Nijemcu.
Herzogova karakteristična ezoterična teatralnost uglavnom nailazi na razbijanje o sterilne obale vlastitog glavnog dokumentarnog subjekta. Stoga niti ne čudi redateljeva promjena fokusa i emocionalno vezivanje za pučku filozofiju i uličnu mudrost Marka Anthonyja Yhapa, Gvajanca zaduženog za logističku potporu cjelokupnom projektu. “Mogu vidjeti cijeli svemir u kapljici vode”, kaže u jednom trenutku ovaj rastafarijanski ulični mudrac, kojem je cijela obitelj emigrirala u Europu.
Susret s Anthonyjem, njegovom usamljenom nostalgičnošću i jednostavnom životnom filozofijom vjerojatno je emocionalni vrhunac dokumentarca “The White Diamond”. Za neke bi i to bilo dovoljno. Za Herzoga je ljestvica ipak postavljena na Blankinim visinama…