Što se točno događa kad pomiješate alkoholne pare s kratkim ljudskim fitiljem? Kao što ste već vjerojatno i sami zaključili – ništa pretjerano racionalno i pametno. I dok je tematika alkoholne gluposti obrađena u nebrojenim fiktivnim i nefiktivnim filmskim djelima, kratki dokumentarac Krste Papića iz 1968. godine – “Kad te moja čakija ubode” – tematici pristupa na, čak i za današnje pojmove, revolucionarno sirov i gotovo nadrealan način.
Muškarci s pištoljima, žene na bubnjevima, pjevanje o “poderanim kožama” i banalni razlozi ubojstava s hladnim oružjima – uglavnom u ruralnim dijelovima bivše Jugoslavije – samo su dio bizarnosti kojim nas Papić od prve minute časti u svojem nekarakterističnom ostvarenju. Poznati hrvatski redatelj tematici prilazi kirurški hladno i precizno, pred objektive kamere dovevši uistinu neviđenu galeriju likova – bilo u ulozi žrtve, svjedoka ili počinitelja zločina – a sve u zajedničkoj službi dešifriranja neglamurozne anatomije zločina.
