Biti sam u divljini. Bez telefona i kompjutera. Bez “slučajnog” provjeravanja Fejsa svake tri nanosekunde. I bez nemilosrdnog trošenja žuči na krivo parkirane tatine sinove u “kamatarka” majicama s Pacinovom iskrivljenom facom. Čovjek bi zbog naših uvaženih sugrađana pomislio da crnomanjasti gospodin nakon “Scarfacea” nije snimio niti jedan film. Al Kamatarcino….
Vjerojatno niti nema čovjeka na kugli zemaljskoj koji bar na jedan trenutak nije želio poslati sve u rodno mjesto i prepustiti se čarima utopističkog maštanja o pustom otoku i mijenjanju betonske džungle za dva kvadratna metra gdje je “sve po mom”. Većina nikad ni ne pokuša ostvariti taj nedosanjani robinzonski ideal slobode. Neki pokušaju, pa ih stvarnost vrlo brzo vrati u – stvarnost. A neki, poput Amerikanca Richarda Louisa “Dicka” Proennekeja, uspijevaju završiti nemoguću i nama običnim smrtnicima nepojmljivu misiju – vlastitim rukama izgraditi dom u divljini te u njemu živjeti 30 godina.
U dobi kada većina Hrvata probire po mogućim uvjetima za dobivanje prijevremene penzije, Amerikanac Dick Proenneke, tada 51-godišnjak, 1967. godine odlučuje se za pustolovinu života i gradnju vlastite kolibe u aljaskanskoj divljini. Vitalni Dick se na Aljasku doselio 1950. godine, pet godina nakon Drugog svjetskog rata u kojem je služio kao mornarički stolar. Na Aljasci je radio kao brodski mehaničar i ribar, sve do umirovljenja krajem 1960-ih godina.
I upravo tada počinje Proennekeova nevjerojatna priča koja mu je osigurala neizbrisiv status legende u krugovima ljubitelja prirode i divljine. Proennekov pothvat – gradnja kolibe usred ničega – ovjekovječen je knjigom Sama Keitha: “One Man’s Wilderness: An Alaskan Odyssey” (1973), baziranoj na iscprnim dnevnicima američkog avanturista. Sredinom 2000-ih javnosti je prezentiran i dokumentarac “Alone in the Wilderness” redatelja Boba Swerera, o Proenekejevim doživljajima za vrijeme gradnje kolibe 1967. godine. Film je 2011. godine dobio i svoj nastavak (“Alone in the Wilderness 2”), koji prati njegov život poslije navedenih događaja.
Proennekejeva inženjerska lucidnost je omamljujuća, a korisna iskoristivost dnevnog svjetla maksimalna. Kad ne uređuje kolibu, Amerikanac odlazi u lov na pastrve i divlje ovce. Kad ne lovi, onda kuha ili piše dnevnik. Kad ne piše dnevnik onda kadrira i snima vlastiti dokumentarac.
Za razliku od velike većine pustolova ili “wannabe” avanturista, Dick Proenneke je u rukama stiskao gotovo “nepošteni” zanatski bonus – Amerikanac je, naime, bio profesionalni stolar. Veliku većinu oruđa Proenneke je napravio vlastitim rukama, a svaki udarac čekićom ili potez dlijetom bio je pomno promišljeni čin. Svaki komad drveta imao je svoju svrhu i što je najvažnije – svaki centimetar novog okruženja morao je biti u savršenom skladu s okolnom prirodom.
Slijed događaja na platnu izmjenjuje se munjevitom brzinom. Iako je Amerikancu za gradnju kolibe snova trebalo oko godinu dana vremena, gledateljima je taj proces bitno pojednostavljen i ubrzan. Naprosto je nevjerojatna vještina i strpljivost kojom je ovaj vuk samotnjak izgradio novi svijet oko sebe. Zidovi od pomno pripremljenih debala. Krov od mahovine. Rezanje i namještanje prozora. Vlastiti krevet i unutrašnji namještaj. Sve Proennekejevih ruku djelo u idiličnoj simbiozi s prirodom s kojom je živio sljedećih 30 godina.
Proennekejeva inženjerska lucidnost je omamljujuća, a korisna iskoristivost dnevnog svjetla maksimalna. Kad ne uređuje kolibu, Amerikanac odlazi u lov na pastrve i divlje ovce. Kad ne lovi, onda kuha ili piše dnevnik. Kad ne piše dnevnik onda kadrira i snima vlastiti dokumentarac. Proenneke je sretan i ispunjen čovjek u stvarnosti vlastitih pravila i ultimativne slobode. Sam, ali nikad usamljen.
Dick Proenneke se 1999. godine napokon vratio u civilizaciju, prije svega zbog zdravstvenih razloga. Četiri godine kasnije, u dobi od 86 godina, ovaj američki pustolov je preminuo u kalifornijskom Hemetu, gdje je dotad živio s bratom Raymondom.
