Što je to točno tetraplegija? A kvadroplegija? A paraplegija? A…? “Jesu li to oni paralizirani ljudi u kolicima? A jadni siročeki. Nego, aj prebaci na drugi, igra Dinamo.” Tako je nekako tekao, i u nedostatku scenarističke inspiracije, vrlo brzo završio razgovor između dvojice prijatelja s Trešnjevke u nekom tamošnjem xy bircu. I dok je realna mogućnost sličnih birtijaških rasprava u stvarnosti poprilično mala, mogućnost razvijanja predrasuda prema osobama koje su uslijed ozljeda leđne moždine ostali paralizirani, drastično se povećava.
Upravo zato dokumentarac “Murderball” redatelja Henryja Alexa Rubina i Dane Adama Shapira iz 2005. godine, pomaže otvoriti vrata i senzibilizirati veliku većinu javnosti kojima su bolest i invalidnost ne samo pokazatelj slabosti, nego nešto što se i dalje događa drugima.
Film prati grupu paraplegičnih ragbijaša koji se spremaju za Paraolimpijske igre u Ateni 2004. godine, a u centru pozornosti nalaze se trener kanadske reprezentacije Joe Bishop, glavni igrač američke izabrane vrste Mark Zupan te najmlađi Keith Cavill, koji se nakon nesreće na motoru odnedavno morao pomiriti sa životom u kolicima.
Životi invalidnih osoba na “loptoubijajućem” velikom platnu ne razlikuju se previše od vašeg, mog ili susjeda Ante koji sjedi ispod tende u vrtu. Ovi dečki ne traže milost, plačljivu tetku ili suzu na kamenu. Većinu stvari koje – uvjetno rečeno normalni – ljudi rade, s vremenom i oni svladaju.
Od zakopčavanja gumbiju, tuširanja, upotrebe pribora za jelo. Apsolutno sve. Uključujući i seks. Kako doznajemo u filmu, pitanje o seksu poprilično je visoko na listi pitanja kad naši junaci izađu u, primjerice, restoran ili klub. U većini slučajeva, naime, kvadroplegične osobe potpuno ili djelomično izgube kontrolu nad ekstremitetima, ali i dalje mogu imati ispunjavajući seksualni život. Eto, znamo da vas je to zanimalo. Smajlić? Smajlić.
Sport kojim se igrači na filmu bave je brutalan. Posebno modificirana kolica specijalno su izrađena za njihovu verziju ragbija, a atmosfera na takvim mečevima uvelike nadmašuje sve što ste ikad gledali na travnjacima domaće nogometne lige.
Sport kojim se igrači na filmu bave je brutalan. Posebno modificirana kolica specijalno su izrađena za njihovu verziju ragbija, a atmosfera na takvim mečevima uvelike nadmašuje sve što ste ikad gledali na travnjacima domaće nogometne lige. Psovanje, navlačenje, podbadanje, ispadanje iz kolica. I prije svega luđačka želja za pobjedom. Jer da ne bi bilo zabune, ovo su sportaši od glave i pete. S jednim izraženim pokličem – “ukoliko nisi fizički i mentalno spreman, bolje da ostaneš doma jesti kokice!”
“Murderball” funkcionira na više razina. I kao sportski, a pogotovo kao edukativno-senzibilizirajući film. Za dostizanje neizbježnog klasika, međutim, fali pokoje zrno soli. U jednom trenutku Keith razočarano kaže: “Zbog svog stanja ne mogu normalno ni počešati nos. Zbog tog sam užasno frustriran.”
Jednostavno, nevino i upečatljivo.
U drugom, Mark se prisjeća teških trenutaka nakon svoje nesreće te psihičkih stanja zbog kojih su ispaštale upravo njemu najdraže i najbliže osobe. Takve trenutke u ovom filmu, nažalost, moramo tražiti svijećom. Mantra “oni su kao i mi, pa ajmo predimenzirati tu činjenicu zagušujući svaku ranjivost kako bi ih ljudi počeli gledati na drugi način” je nepotrebno i patronizirajuće usmjeravanje konačnog dojma u inače vrlo, vrlo solidnom i gledljivom filmu.
