Rockumentary. Rockumentarac. Kako god i na kojem god jeziku izgovorili ovaj pretenciozni termin, potpisniku ovih redova on će uvijek zvučati kao korporativno-fetistička sklepanica zamišljena kako bi se još jedan vid umjetnosti sveo pod zajednički sedatirani nazivnik.
Ne znam što je prolazilo kroz glavu urednicima magazina Rolling Stone 1969. godine kad su po prvi put upotrijebili ovu zombi sklepariju, ali volio bih da razmisle o onome što su napravili. Nema veze što je prošlo 40+ kusur godina. Ozbiljno, ne ljutim se više. Počnite samo opet filmove o rock and rollu zvati glazbeni filmovi. Primam i druge prijedloge. Hvala, Vaša Uprava.
Kako god na kraju zvali takve filmove, jedna stvar je sigurna – kad na kraju filma brzinski otvaraš google i još poluhipnotiziranim pokretima prstiju upisuješ “Anvil” da bi doznao što se to kvragu dogodilo s tim dečkima, onda znaš da si svjedočio nečem posebnom. Rockumentarčina? Vidi, vidi, u ovom kontekstu to čak ni ne zvuči loše.
A “Anvil: The Story of Anvil” (2008), priča o kanadskom metal bendu redatelja Sache Gervasija, niti zvuči, a pogotovo ne izgleda loše. Gervasi je u svojoj filmskoj karijeri snimio tek dva filma, a osim činjenice da je “Anvil” snimao tri godine, vrijedi spomenuti i međusobnu povezanost na relaciji redatelj-bend.
Naime, Gervasi je prvi kontakt s Anvilom ostvario još 1982. godine na koncertu u Londonu kada se predstavio kao “najveći engleski fan benda”. Nakon toga im se pridružio na turnejama kao tehničar, da bi 20 godina kasnije počeo snimati dokumentarac o bendu koji mu je donio brojne kritičarske pohvale i nagrade diljem planete.
Ukratko, “Anvil” je film o kanadskom metal bendu koji je zajedno opstao gotovo 40 godina, prije svega zahvaljujući upornosti i entuzijazmu pokretačkog dvojca – pjevača Lipsa i gitarista Robba. Anvil, međutim, nije običan metal bend. Junaci ovog dokumentarca bili su uzori velikoj većini glazbenih giganata poput Megadetha, Slayera, Anthraxa i Metallice.
“Anvil” nije ferrari ispod koje kuca stojadinov motor. Nema ušminkavanja. Nema jeftine semantike. Ovo je čisti rock and roll i punokrvna posveta svim Lipsovima i Robbovima koji su ostali vjerni svojoj viziji muzike i života, pa makar morali čistiti ostatke mortadele s Konzumovih pultova.
No, za razliku od spomenutih bendova, Anvil je – osim kratkotrajnog bljeska u osamdesetima – zauvijek ostao na marginama događaja. Dečki su nastavili s izdavanjem albuma, ali su usput morali djelomično odrasti i naći prave poslove kako bi prehranjivali obitelji. Tako uskoro doznajemo da Lips radi kao dostavljač hrane za lokalne škole, dok Robb radi u građevini.
Jedna je stvar, međutim, i nakon 40 zajedničkih godina ostala ista, unatoč pokojoj sijedoj i bori više – dečki i dalje nepokolebljivo vjeruju da se opet mogu vratiti na veliku scenu. Kad uskoro dođe poziv nove menadžerice za turneju Europom, Lips, Robb i ekipa skupljaju stvari i kreću na putovanje za koje vjeruju da će im napokon otškrinuti toliko željena vrata uspjeha…
“Anvil” nije ferrari ispod koje kuca stojadinov motor. Nema ušminkavanja. Nema jeftine semantike. Ovo je čisti rock and roll i punokrvna posveta svim Lipsovima i Robbovima koji su ostali vjerni svojoj viziji muzike i života, pa makar morali čistiti ostatke mortadele s Konzumovih pultova.
Pa makar i morali svirati pred šakom znatiželjnika po opskurnim barovima, a da na kraju ne vide centa od obećane zarade. Makar morali posuđivati novac od vlastite sestre kako bi završili najnoviji album. Makar više nikad ne prodali niti jedan album.
Kad si istinsko utjelovljenje rock and rolla poput Anvila, riječi poput “zakoni tržišta” i “ekonomske isplativosti” ostaju nebitni poput odsjaja ulične rasvjete na retrovizoru.
