Do kojih visina / dubina seže naša usamljenost? Što smo kao nepobitno socijalne ljudske životinje spremni učiniti kako bi ispunili vlastite kratere bolnih odnošajnih neprilagođenosti? Jesmo li spremni prihvatiti različitosti ili je naša empatija omeđena strogim arhitektonskim gabaritima? Možemo li pojam “ljubav” proširiti i na neke nepoznatije meridijane?
Na ta, a i na mnoga druga pitanja iz neistražene zone tabu-sivog spektra, pokušao je u kratkom dokumentarcu “Cura iz snova” / “Dream Girl” / “Traumfrau” (2012) odgovoriti Nijemac Oliver Schwarz.
Nečujno ušavši u svijet muškarca Dirka koji bezuspješno traga za ženom svog života, njemački redatelj nas uvodi u dokumentarni čardak između zbilje i sna; realnosti i bajke; iskrene emocije i jednosmjerne karte prema obližnjoj mentalnoj ustanovi.
Nakon nekoliko propalih veza, čini se kako je ovaj neobični pojedinac konačno upoznao kompatibilnu žensku individuu – lijepu i proporcionalnu crnku pod imenom Jenny. Dirkovu sreću, međutim, narušava tek minorna spoznaja kako Jennyjnim tijelom umjesto crvene, teče silikonska krv. Da, pogodili ste, Jenny je, zapravo – silikonska lutka!
Nekako je granica između sna i zbilje i nakon “Cure iz snova” ostala dobrano zamagljena. Bila Dirkova sudbina autentična ili nešto manje stvarna, Oliver Schwarz je poput pravog profesionalca ostao na drugoj, opservacijskoj strani, ne odašiljući propovjedačke strelice s visokog redateljskog stolca.
Ukoliko ste gledali National Geographicov “Taboo”, Nijemčeve vratolomije s Jenny će vam doći poput čaja s kamilicom naspram cijele vojske ljudi-beba, ljudi-mački i ostalih perverzija koje nudi ovaj kasnonoćni kabelski program.
“Cura iz snova”, s druge strane, ipak nudi odmak od sablažnjivo upirućeg freak-showa, gradeći decentniji narativ s druge strane redikulskog pečata.
“Nakon pudranja je posebno sretna”, razdragano o svojoj curi govori Dirk kojeg fizički upijamo isključivo kroz ispovjedni voice-over te snimke koje zaklanjaju izravan pogled na njegovo lice.
Svjestan je povremeno i sam Dirk neumjesnosti izjavljivanja duboke privrženosti lijepo oblikovanom komadu silikona, no to ga ne sprječava u razotkrivanju dnevne rutine u kojoj šminka, pere, oblači i masira svoju novu ljubavnicu.
Nekako je granica između sna i zbilje i nakon “Cure iz snova” ostala dobrano zamagljena. Bila Dirkova sudbina autentična ili nešto manje stvarna, Oliver Schwarz je poput pravog profesionalca ostao na drugoj, opservacijskoj strani, ne odašiljući propovjedačke strelice s visokog redateljskog stolca.
Nijemac je u konačnici odluku o procjenjivanju mentalnog zdravlja svojeg glavnog junaka ipak ostavio samim gledateljima. Kako god odlučili, krucijalno pitanje i dalje ostaje: smijemo li uopće postavljati donju granicu prihvatljivosti nečijeg (legalnog) fetiša, pa makar se radilo i o davanju ljudskih karakteristika ekvivalentu šalice za čaj?