Devetnaesto izdanje Beldocsa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma koji se u Beogradu održava još od 2008. godine, prošli je tjedan zaključeno dodjelom nagrada, koju je u srpskoj konkurenciji osvojila srednjometražna hrvatska koprodukcija “Zalazak” (Baš Čelik / Zagreb Film Festival / Meander Film; 2026.) Miloša Jaćimovića. Nasuprot očiglednoj međunarodnoj tendenciji vješanja lovorika o angažirane dokumentarne filmove koji se bave migracijama, posljedicama prošlog ili sadašnjeg političkog nasilja, autoritarnim režimima te različitim oblicima podrivanja okoštalih rodnih, klasnih, seksualnih i inih sustava, žiri srpskog natjecateljskog programa Beldocsa opredijelio se za meditativno i sinestetsko opservacijsko djelo čija je sociopolitička poruka ukopana u podtekst bilježenja lječilišne svakodnevice.
Jaćimovićev se film usredotočuje na Institut za fizikalnu terapiju “Dr. Simo Milošević” u Crnoj Gori, a uvodni nas kadar u jedinoj instanci ekspozicije redateljeve nakane, obavještava da se radi o posljednjoj neprivatiziranoj državnoj ustanovi za rehabilitaciju na prostoru bivše Jugoslavije. Posjedujući iznad svega izražen senzibilitet za vizualnu kompoziciju kadra, autor film otvara statičnim kadrom – Jaćimović uz režiju potpisuje i fotografiju, ni inače ne pomičući kameru – tri jednake perilice rublja koje u tmini perionice jednakom dinamikom vrte jednake modre plahte. Naglašena simetrija uvodnog kadra najavljuje vrlo vizualan film, koji svoj učinak izvodi iz intrinzične fotogeničnosti modernističke arhitekture zdravstvenih ustanova, karakteristične za razdoblje kada je Institut izgrađen.
Početak filma alegorijski je predstavljen kao svitanje, s polutotalima modernističkih nadstrešnica i betonskih potporanja, montiranih uz spokojnu sekvencu prodiranja jutarnjeg svjetla u sobu s prepoznatljivo jugoslavenskim hrastovim panelom iza kreveta. Uz melankolične, akustične instrumentale Jana Nemečeka i dizajn zvuka pojačanih nepriređenih šumova, Jaćimovićev dan u lječilištu naizgled zamrznutom u vremenu kada je izgrađeno, započinje prizorom konobara koji nostalgičan ambijent blagovaonice mramornog poda i toplih drvenih oplata, pripremaju za goste koji će se spustiti na doručak. Uz dojam da doista nisu svjesni prisustva kamere, prvi gosti sporo sjedaju za stolove uz struganje stolica.
Redateljeva odluka da svoj film strukturira starinskim 4:3 formatom statične kamere, primjerena je njegovom projektu pasivnog promatranja osjetilnog iskustva rehabilitacije: kao da sjedimo uza zidove dvorane i promatramo prizor, gosti vježbaju u bazenu modernističkog ambijenta nebrojenih, modrih kvadratnih pločica. Terapeutkinja u izraženo taktilnoj sekvenci foliju rasprostrtu na ležaju maže ujednačenim slojem blata, dok sasvim nag muškarac – opet naizgled nesvjestan donekle nametljive kamere – liježe na blato i čeka da ga omota pripremljenom kurom. Sekvence modernističke arhitekture, vježbanja na bazenu i rada s fizioterapeutima, hotimično su lišene tehnologije koja bi svakodnevicu u Institutu smjestila u sadašnjost, pa se prostor ustanove dodatno doima zamrznutim u vremenu.
Štoviše, čak i prizori koji uključuju tehnologiju nagrađuju dozu sociokulturne nostalgije. Recepcionarka koju uvijek iznova viđamo samo s leđa, radi za računalom, no razgovara starinskim fiksnim telefonom jednako pripadnim i drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Slično, mlada fizioterapeutkinja podatke sa sesije s pacijentom ne bilježi na računalu, već strpljivo zapisuje u tvrdo uvezanu bilježnicu nalik negdašnjim školskim imenicima. Najočitija naznaka vremena snimanja samog filma nije ni zaslon recepcionarkinog računala – s tablicama soba i terapije – ni topli humor dvije zaposlenice koje tijekom stanke prčkaju po mobitelima, nego sveprisutne maske pandemijskih godina te recepcionarkin zahtjev da joj nova gošća prije prijave podastre dokaz o cijepljenju ili negativan test na koronu.
Miloš Jaćimović uz pohvalnu distancu od agresivne ekspozicije, vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje…
Kulturna nostalgija “Zalaska” nije ograničena na gledateljstvo koje je doista živjelo u Jugoslaviji, jer modernističke okvire vizualnog identiteta lječilišta pronalazimo i u današnjim osnovnim školama, fakultetskim menzama i manje agresivno renoviranim ustanovama slične namjene. U izraženo sinestetskoj sekvenci, Jaćimović promatra lječilišnu kuhinju, gdje skupina muškaraca u bijelim kutama panira filete oslića, krupne komade krumpira gotovo senzualno masira začinjenim uljem i iz golemog, čeličnog lonca vadi kuhano povrće.
Poznate estetske točke jugoslavenskog modernizma uz kuhinju, blagovaonicu, mramorni foaje, bazen i dvoranu za vježbanje – gdje mladi fizioterapeut muškarcu pomaže držati svoju težinu na masivnim i vrlo gimnazijskim švedskim ljestvama – zapažamo i u zakrivenoj infrastrukturi Instituta, poput perionica i starinski namještenih dnevnih boravaka za zaposlenike. Uz pohvalnu suptilnost u obradi podložne poruke, uvodne se činjenice o propasti jugoslavenskog pristupa socijalnoj skrbi i svim drugim privatiziranim parnjacima Instituta u ustanove namijenjene zaradi, prisjećamo tek kad se britanska državljanka – s očigledno balkanskim imenom i prezimenom, starom hrvatskom domovnicom i isteklom jugoslavenskom putovnicom – zbog nedostatka važećih dokumenata neke od država bivše Jugoslavije, na recepciji ne uspije izboriti za Ex-Yu program.
Kao što se otvorio svitanjem, “Zalazak” završava smirenim gašenjem svjetala lječilišnog bazena i pospremanjem iste opreme izvađene ujutro radi terapija. Budući da većina Jaćimovićevih strpljivih i meditativnih kadrova otpada na opservaciju prostornog volumena Instituta, našu pažnju film osobito nagrađuje ako mu pristupimo s postojećim zanimanjem za arhitekturu jugoslavenskog modernizma i njegov pripadni dizajn interijera.
Djelo koje diskretno ukazuje na etičku legitimnost nostalgije za humanističkim pristupom socijalnoj državi i uslugama koje je obvezana nuditi svojim građanima, uspijeva i u kultiviranju te nostalgije prepoznatljivim vizualnim tropima jugoslavenskog modernizma, čija inovativnost i avangardni stav spram funkcionalnosti prostora djeluje kao metonimija za jednako inovativan – i, kao što saznajemo na samom početku, rijetko preživjeli – stav spram ljudske dobrobiti. Miloš Jaćimović uz pohvalnu distancu od agresivne ekspozicije, vrijednost nestalog sustava ne komunicira gorčinom ni transferima krivnje, dok je naglašeni spokoj rutina Instituta za fizikalnu terapiju “Dr. Simo Milošević” samostalan argument u korist vrlina izumrle socijalne države.

