Sve stroži odnos iranskih vlasti prema afganistanskoj dijaspori samo je jedan od čimbenika teške društvene stvarnosti te zemlje. Ondje gdje različite skupine desetljećima doživljavaju egzistencijalna ograničenja i pritiske, Afganistanci su ipak uspjeli formirati veliku zajednicu – procjenjuje se da ih je danas u Iranu između pet i osam milijuna, što čini jednu od najvećih migrantskih populacija u nekoj stranoj zemlji uopće. Više od polovice ovih ljudi boravi u Iranu bez papira, radeći na crno i trpeći zlostavljanje u vlastitim obiteljima, posebno žene. Zbog geografske blizine i relativnih kulturoloških veza, Iran je uz Pakistan prva destinacija Afganistancima u bijegu, ali i tranzitna točka prema Turskoj i Europi. Stanovništvo je dugoročno, generacijski izmješteno, većinski rođeno u dijaspori, bez da su ikad uopće i vidjeli vlastitu zemlju podrijetla.
Ovakva je priča Soraye Akhlaghi, djevojke koja svoju svakodnevicu počinje snimati sa šesnaest godina i nastavlja idućih pet. Potpisujući je kao koautoricu “Lisice pod ružičastim mjesecom” / “A Fox Under a Pink Moon” (2025), Mehrdad Oskouei napravio je presedan u svom radu, dovršivši film u potpunosti iz daljine, uređujući snimke koje je Akhalaghi načinila potpuno sama. Oskouei je jedno od najprepoznatljivijih, ako ne i najprepoznatljivije ime novije iranske dokumentaristike, povezano s impresivnim međunarodnim retrospektivnim programima i nagradama: godine 2018. filmovi su mu prikazani u njujorškoj instituciji Anthology Film Archives, 2019. IDFA-in žiri dodijelio mu je glavnu nagradu za film “Sjene bez sunca” / “Sunless Shadows” (2019) nastalom u iranskom popravnom domu za mlade, a 2025. na istom je festivalu pobijedio u međunarodnoj konkurenciji filmom nastalim s Akhalaghi.
Slično radu na ranijim filmovima, u kojima ga je opetovano zanimao svijet mladih u Iranu obilježen obiteljskim nasiljem i drugim teškim okolnostima, Oskouei u Akhlaghi vidi opresiranu figuru kojoj nastoji dati glas. Riječ je o djevojci iznimnog likovnog talenta čiji se dio može vidjeti integriran u sami film – osim što pred kamerom oblikuje skulpture od gline i drveta, njeni crteži animirani su u dodatan fiktivni sloj izvornog materijala koji je snimila mobilnim telefonom. Neposredna iskustva koja gotovo dnevnički, vlogerski bilježi uključuju pokušaje ilegalnih proboja iz Irana u Tursku, njegovanje masnica i rana nakon što je muž više puta prebije i kojekakav nekvalificiran rad u Teheranu. Za sve vrijeme, Akhlaghi prati vijesti, zanima se za svijet izvan svojih neposrednih emocionalnih doživljaja i nada se susretu s majkom koja se nalazi u Austriji.
Formalna impresivnost ovog filma ne proizlazi iz nikad viđenog oblika pripovijedanja – upotrijebljen filmski jezik već je redovna pojava sadržaja na društvenim mrežama i internih kanala mrežne komunikacije pa i sve većeg broja festivalski prisutnih filmova. Ono što je načelno začuđujuće, s obzirom na Akhlaghinu ograničenu izloženost slobodnom svijetu i višem obrazovanju, jest osjećaj za kadar i ritam koji pokazuje. Njena sposobnost hvatanja fotogeničnog i dramski relevantnog trenutka iznenadila je i Oskoueija u toku zajedničkog rada.
Sve što se odvija u surovoj i nepredvidljivoj vanjskoj stvarnosti odražava se i lomi u djevojčinoj umjetnosti: izbjeglice se otapaju u scenama iz noćne more, a sama Akhlaghi poistovjećuje se s tužnim klaunom, drugdje s lisicom. Malo čega od stvarne patnje i briga preneseno je u vizualni medij bukvalistički i banalno, kao puka zrcalna ilustracija viđenih ili mišljenih prizora. Akhlaghina obrada stvarnosti odvija se na višoj, visokokreativnoj razini, s intuitivnim lutanjima u figurativan jezik, u pribjegavanju simbolima i indeksima koji tek naznačavaju iskustva kojima su motivirani. To koliko je ona posvećena stvaranju, čak i tijekom iscrpljujućih pokušaja prelaska granice, dok boravi u raznim izbama stiješnjena s drugim migrantima, pokazuje koliko joj je kreativan rad svojstven bez obzira na uvjete u kojima se nalazi. Potreba za stvaranjem postoji u njoj i kad bi racionalniji prioriteti bila hrana, odmor ili jednostavno strah.
Ako i priča svakoga od njih nije ni blizu nalik onoj Soraye Akhlaghi, vrijedi zapitati se kakvi drugi talenti, potencijali i uopće dimenzije ljudi ostaju zapostavljeni kad im se kategorički zatvaraju vrata u bolji život.
Produkcijski vrlo skroman po prirodi stvari, film “Lisica ispod ružičastog mjeseca” potencijalno je na tragu nekoliko politički preobratničkih iranskih dokumentarnih filmova s inkorporiranim ilustriranim elementima: “Persepolisa” (2007) Marjane Satrapi i Vincenta Paronnauda, nastalom prema Satrapinom autobiografskom grafičkom romanu, te “The Green Wave” (2010) Alija Samadija Ahadija. Upravo posljednji približava emancipacijsku dimenziju pristupačne mobilne kamere na kojoj počiva i kultni “The Silent Majority Speaks” (2010) Bani Khoshnoudi, inicijalno u internetskom optjecaju anonimno. Kombinacija kriptičnog pripovijedanja u riječi i slici u svim ovim slučajevima prikazuje Iran kao tenzično, okrutno okruženje, no bez zamiranja otpora robovanju.
Nemoguće je uhvatiti pravila igre, kako migranti kolokvijalno nazivaju pokušaje tajnog prelaska granice, izloženi opasnosti da ih pronađu i osujete im planove bilo razbojnici, bilo policija. Unesrećeni samim rođenjem, u strukturalnom problemu koji ne mogu nadići savjesnošću, trudom i radom jer za to ne postoji institucionalni okvir, svi ti ljudi međusobno se mnogo i razlikuju, što strani promatrač gubi iz vida. Kamera u Akhlaghlinim rukama otkriva djecu, muškarce i žene koji različito podnose to što im se događa, različitim metodama nastoje učiniti nešto za svoju budućnost. Dok njen muž licitira brojem obećanih migranata krijumčaru, teško je jednostrano moralno obraniti ili osuditi njegovo ponašanje, kao i ono roditelja koji sasvim malu djecu izlažu životnoj opasnosti. Nada u mogućnost boljeg života nadilazi mnoge individualne propuste, čak i kad je autoričinog muža prvenstveno nemoguće doživjeti u pozitivnom svjetlu zbog nasilja koje nad njome provodi, doduše uvijek iza kamere.
Afganistanci u dijaspori i domovini žrtve su birokratskih sustava, kako pokazuje živo Akhlaghino iskustvo – bez osobne iskaznice, ona ne može izraditi ni putovnicu, no osobnu iskaznicu može izraditi samo u Afganistanu, kamo ne može otići bez putovnice. Uz svu nadrealističku obradu takve stvarnosti, Akhlaghino izravno obraćanje kameri i nepretenciozno pripovijedanje u prvom licu, omogućavaju publici poistovjećivanje s njenom pozicijom, čak i onoj koja joj je vrlo daleka. Oskoueijev režijski koncept doprinosi proširenju pogleda na problem ovog tipa migracija koji trenutno pogađa milijune ljudi na svijetu, a iz ugla onih koji se s njim ne susreću na vlastitoj koži, izgleda kao puka ekonomska računica unutar njihovih već načelno uređenih društava. Opravdano je postaviti si pitanje odakle ikome pravo da procjenjuje tko zaslužuje više ili manje prilika za samoostvarenje, isključivo na temelju svoje etničke ili druge pripadnosti, koja se ispostavlja nerješivim usudom.
Sada i s Velikim pečatom ovogodišnjeg ZagrebDoxa za najbolji međunarodni film, “Lisica pod ružičastim mjesecom”, premda smještena u zemlju koja je hrvatskom gledatelju uglavnom nedokučiva i podvedena pod nekakav uopćeni problem Bliskog istoka, ima priliku potresti i lokalne stavove o izbjeglicama. Ako i priča svakoga od njih nije ni blizu nalik onoj Soraye Akhlaghi, vrijedi zapitati se kakvi drugi talenti, potencijali i uopće dimenzije ljudi ostaju zapostavljeni kad im se kategorički zatvaraju vrata u bolji život.