Američki poslovni čovjek, financijaš, ulagač, novčar Jeffrey Epstein za podvođenje je maloljetnica osuđen na osamnaest mjeseci zatvora. James Sales, jedan od protagonista dokumentarnog filma “The Alabama Solution” (2025) redatelja Andrewa Jareckog i Charlotte Kaufman, nominiranog za Oscar, za provalu je u kojoj, čini se, nije ništa ukrao, osuđen na petnaest godina zatvora. Zločini i kazne u ogromnom nesrazmjeru.
Bogati bijelac Epstein koji se družio i poslovao sa svjetskim državnicima, pripadnicima kraljevskih obitelji, visokorangiranim političarima, umjetnicima, znanstvenicima, popkulturnim zvijezdama, poslovnjacima i inom društvenom elitom, u “The Alabama Solution” se ne spominje, no ta presuda čovjeku čije višedesetljetno zlehudo djelovanje sada ponovno uvelike privlači pozornost i preplavljuje medije, više od šest godina nakon njegova (navodnog?) samoubojstva u zatvoru, može poslužiti kao zoran primjer jednoj od teza koje se snažno provlače filmom, a ta je da se pravosuđe SAD-a, zemlje slobodnih, (iako to nije samo njihova specijalnost) prema siromašnima i nebjeloputima odnosi znatno surovije i bezobzirnije nego prema bogatima i bjeloputima. Epstein je, dodatno, dobio brojne povlastice, među kojima i onu da dvanaest sati dnevno izbiva iz zatvora kako bi se mogao baviti svojim poslovima. Sales – i on pronađen mrtav u svojoj ćeliji, preminuo (navodno?) prirodnom smrću – kao ni ostali uznici koje gledamo u “The Alabama Solution”, svi pripadnici (naj)niže radničke klase, o tako nečemu nije mogao ni sanjati.
Štoviše, druga dvojica istaknutih protagonista, također tamnoputi Robert Earl Council/Kinetik Justice i Melvin Ray, svako su toliko smještani u samice kojima mile štakori, i u njima su proveli godine. Većina ostalih većinu vremena provodi radeći, obavljajući u loše održavanim, derutnim zatvorima savezne države Alabame, ili pod zatvorskim nadzorom, poslove koji državi godišnje uprihode 450 milijuna dolara. Posrijedi je, tvrde oni, a filmaši se s time slažu, suvremena inačica ropstva, neplaćenog prisilnog rada siromašne, uglavnom čeljadi tamnije puti (mada među njima ima i bijelaca) za bogate bijele posjednike i zakonodavce. Federalni zatvorski sustav, u kojem s visokim profitima sudjeluju mnogi privatnici, razvijen je upravo tako. Ne slučajno, nego osmišljeno i sistematično, kroz desetljeća. Tko jednom završi u zatvoru, teško se može nadati da će iz njega ikada izići, jer ionako nemilosrdno odmjerene kazne se, zbog kojekakvih prekršaja i prekršajčića, produljuju kao od šale. Skraćivanje služenja, odnosno uvjetni otpust zbog dobrog ponašanja postoji samo u teoriji, na papiru.
Pritom savezne države imaju pravo i mogućnost o mnogočemu odlučivati same. Rečeno je prisutno diljem federacije, a država Alabama, pripadnica američkog Juga u kojem je robovlasništvo svojedobno carevalo, i danas se odlučno, s uvjerenjem, bez skrupula drži te tradicije, samo na drugi način. U prenapučenim zatvorima (popunjenost im je 200 % predviđenog kapaciteta), odnosno, kako ih zovu, popravnim ustanovama (correctional facilities) Alabame najviša je stopa smrtnosti u SAD-u (čitavoj naciji, ne samo među utamničenima) – ubojstvima, samoubojstvima, predoziranjima. Ako katkad tkogod izvana ukaže na nevoljno stanje, vlada Alabame odgovara da za svoje probleme ima svoja rješenja. Odatle i naslov filma koji bi u doslovnom prijevodu glasio “Alabamsko rješenje”.
Intenzivna, gusto tkana cjelina potresno je i uvjerljivo svjedočanstvo kako ljudskoga zla, tako i čovjekove ustrajnosti i izdržljivosti…
Andrew Jarecki, koji se u većini svojih redateljskih radova bavi prikazom stvarnih zločinaca, i filmaška mu družica Charlotte Kaufman alabamske su zatvore, ponajprije Popravnu ustanovu Easterling, počeli snimati tj. tematizirati malne slučajno, odnosno bez prethodnog plana i namjere o kakvom ozbiljnom budućem filmu. Godine 2019. onamo su došli zabilježiti piknikovsko druženje koje je za zatvorenike upriličila vjerska organizacija, da bi ih ondje kažnjenici počeli nagovarati da snimaju i svijetu pokažu što se uistinu zbiva iza debelih bunkerskih zidina. Da, rado, ali kako, jer medijima ni drugim znatiželjnicima koji bi eventualno poželjeli provjeriti što se zbiva u popravnim ustanovama, pristup nije dopušten. Zbog opće sigurnosti, vele zabranitelji.
Rješenje je, međutim, ubrzo pronađeno. Zatvorenici su već otprije, mobitelima, koji su u zatvorskom krugu zabranjeni, a zatočenicima ih kriomice dobavljaju i prodaju zatvorski čuvari, krišom (da čuvari, isti oni koji su im prodali mobitele, ne vide i ne oduzmu im zabranjenu robu!) snimali dijelove kaznioničkog života, a sada su to nastavili, s izravnom namjerom slanja materijala filmašima s kojima su uspostavili prilično dobru tajnu vezu. “The Alabama Solution” tako se gradio oko šest godina i najvećim je dijelom ispunjen tehnički lošim, uglavnom prilično kratkim i startno međusobno nevezanim kadrovima što ih mobitelskim kamerama zabilježiše usužnjeni, među kojima se izdvajaju spomenuti Robert Earl i Melvin Ray koji već desetljećima, gotovo posve uzaludno, pokušavaju pravnim dopisima, zakonskim putovima i službenim kanalima nadležnima svratiti pozornost na grozu sustava.
Sirova, prljava, neuredna, amatersko-diletantska audiovizualna građa dojmovno itekako korespondira s temom i sadržajem, onime što se prikazuje i o čemu se govori. Ta mozaična, zamalo stihijska bujica autentičnih slikovnih i zvučnih stvarnosti ukradenih otržaka Earla, Raya i drugih upotpunjena je, potkrepljena, kontrapunktirana nešto standardnijim i lakše gledljivim nizovima zapisa koje filmaši ostvaruju samostalno, izvan kaznionica, a u kojima prate jalove pokušaje uporne majke ubijenog utamničenika, bjeloputog Stevena Davisa, da se utvrdi kako je točno stradao njezin sin (po svoj prilici ubio ga je, tek zato što je mogao, crnoputi čuvar, no zatvorski sustav stameno štiti svoje odane službenike) te razgovaraju s nekim zatvorskim djelatnicima voljnima govoriti o usustavljenim, blago rečeno, nepravilnostima i nepravdama, zakrinkanima floskulama o odlučnoj borbi protiv kriminala zbog zaštite i sigurnosti građanstva. Prisnažuje se i s ponešto snimaka preuzetih s televizijskih programa, u kojima, uz ino, zbore visoki dužnosnici Alabame i koji prikazuju povremeni prosvjed članova obitelji zatočenih.
Filmaši su, bez dvojbe i bez hinjenja objektivnosti, pristrani i tezični. No to ne znači da njihovo viđenje nije točno i istinito. Intenzivna, gusto tkana cjelina potresno je i uvjerljivo svjedočanstvo kako ljudskoga zla, tako i čovjekove ustrajnosti i izdržljivosti, pa i plemenitosti, otjelovljenih – začudno, zar ne? – u Earlu i Rayu, osuđenim počiniteljima koji se u zatvoru, unatoč iznimno nemilim okolnostima koje ih na to svakodnevno tjeraju, ne žele prikloniti nasilju, već se za boljitak zajednice zalažu nenasilnim načinima, ne posustajući čak ni kad im se učini da im tonu sve lađe.