Dva najzapaženija brazilska cjelovečernja igrana filma u posljednje vrijeme, “Tajni agent” /“The Secret Agent” / “O Agente Secreto” (2025) Klebera Mendonçe Filha i “Još sam tu” /“I’m Still Here” / “Ainda Estou Aqui” (2024) Waltera Sallesa – prvi nominiran za četiri Oscara te nagrađen s još sedamdesetak nagrada, među kojima su četiri na Filmskom festivalu u Cannesu i jedan Zlatni globus; drugi olovoren Oscarom za najbolji međunarodni film (nominiran za još tri Oscara) te s još devedesetak nagrada, među kojima su jedan Zlatni globus i dvije nagrade na Filmskom festivalu u Veneciji – obiteljsko su političke drame smještene u 1970-e godine što, uz manju ili veću mjeru nadrealnog ugođaja i mješavinu nostalgije i zgroženosti, tematiziraju mučno razdoblje vojne diktature pod kojom je država bila od 1964. do 1985.
Breme nevoljnosti namrijeto u to olovno doba petu je najveću zemlju na svijetu – poznatu po šarolikoj vedrini karnevala, vrhunskom nogometu, opojnima sambi i bossa novi, prvorazrednoj kavi te Amazonskoj prašumi, ali i po visokoj stopi kriminala, korupciji, ekstremnoj društvenoj nejednakosti i policijskoj brutalnosti – zasužnjilo i u narednim desetljećima, a do nemalog je društveno-ekonomskog boljitka, procjenjuje se, došlo početkom 21. stoljeća, kad je zemlju kao predsjednik, u dva mandata (2003. – 2006. i 2006. – 2011.), vodio Luiz Inácio Lula da Silva koji je i aktualni predsjednik države, u trećem mandatu, od 2023. godine.
Ljevičar, sindikalist, rođen u siromašnoj radničkoj obitelji, Lula, kako ga većinom zovu i kako se potpisuje – Lula je nadimak, hipokoristik, odmilica od imena Luiz koju je da Silva 1982. službeno dodao svom imenu – dosad je kinematografski portretiran u nekoliko filmova i serija koji su se bavili korupcijskim skandalom zvanim “Operacija autopraonica” (Operação Lava Jato) zbog kojeg je Lula 2018. – 2019. proveo devetnaest mjeseci u zatvoru; Lulom kao vođom štrajka 1979. u vrijeme diktature; predsjednikovanjem Lule i njegove nasljednice i istomišljenice Dilme Rouseff, prve žene na čelu Brazila, oboje dohvaćenih i oborenih “Operacijom autopraonica”…
Lulin vršnjak Oliver Stone (1946.) bio je od polovice 1980-ih do polovice 1990-ih jedna od vodećih osobnosti hollywoodskog, time i svjetskog filma, potpisnik burnih, uzbudljivih, katkad spektakularnih društveno angažiranih igranih filmova jakog političkog naboja (“Vod smrti”, “Wall Street”, “Rođen 4. srpnja”, “JFK”) koji su nominirani za desetke Oscara, od kojih su osvojili dvanaest, a samom Stoneu donijeli tri. No krajem 1990-ih čarolija Stoneovih sposobnosti je pomalo iščilila pa mu do izdašnih igranofilmskih proračuna više nije bilo lako doći te se okrenuo proizvodno uvelike jeftinijem dokumentarizmu. I dalje slijedeći svoju političku znatiželju i misao, nudeći vlastito viđenje postava društveno-političko-vojno-industrijskih moći i intervjuirajući zanimljive mu, SAD-u oporbene državnike poput Fidela Castra, Raúla Castra, Huga Cháveza, Cristine Kirchner, Vladimira Putina i Lule da Silve kojeg je prvi put filmovao 2009., u “Južno od granice” / “South of the Border”.
Premda ne izniman, posrijedi je solidan, iznadprosječan informativan dokumentarni film koji neupućenog, generalno, bez oštrijih uvida, upoznaje s osobom i postignućima Lule da Silve…
Dok su Stoneovi najbolji igrani slikopisi apartno prštali upečatljivom vatrometnom energijom i stvaralačkom strašću, dokumentarni su mu znatno krotkija, konvencionalnija, čak i unekoliko mekušasta ostvarenja na rubu bezličnosti, koja se, iako vođena odrješitom političkom mišlju (“Ljevica dobra, desnica loša, SAD najgora”, netko je duhovito pojednostavio Stoneov stav), doimaju rutinizirano srednjestrujaškim proizvodima svoje vrste kakve će po zadatku ili narudžbi, ostvariti gotovo svaki uigrani profesionalac zanatlija.
Takav dojam ostavlja i “Lula” (2024), koji uskoro dolazi u domaća kina, ostvaren u surežiji Stonea i Roberta S. Wilsona (koji sa Stoneom, uglavnom kao producent, surađuje od 2003.), u kojem Stone osobno intervujuira Lulu nekoliko mjeseci uoči predsjedničkih izbora u Brazilu 2022. godine. Na njima se ovaj namjerava kandidirati unatoč ugledu narušenom zatvorskom kaznom i korupcijskom aferom koji su se, doduše, u međuvremenu pokazali ishitrenima, odnosno barem djelomično orkestriranima da bi se Luli podmetnulo i diskvalificiralo ga. Dokazi za Lulin navodni grijeh nisu nikad pronađeni.
U duhu Stoneovih (naj)boljih djela, slike se i ovdje izmjenjuju poprilično brzometno i razmjerno se slobodno, s pouzdanjem u gledateljevu sposobnost povezivanja, prelazi s motiva na motiv, iz desetljeća u desetljeće, no sve to, čini se, bez zbiljskog zanosa i dubljeg poriva, već više-manje formalno, gdjegdje malne generički, u okvirima standarda današnjeg vremena. Unatoč montažnoj hitrini nizanja arhivske, uglavnom televizijsko-reportažne građe, tempo cjeline ugodno je pregledan, čemu nedvojbeno pridonosi vizualno sidrište, ono razgovora Lule i Stonea za stolom.
Premda ne izniman, posrijedi je solidan, iznadprosječan informativan dokumentarni film koji neupućenog, generalno, bez oštrijih uvida, upoznaje s osobom i postignućima Lule da Silve te donekle, koliko je i namjeravano, s bilom brazilske politike i vezanih društvenih kretanja. Sve uvelike obojeno Stoneovom ličnošću, nazočnom i pred kamerom i glasom naratora koji govori u prvom licu, neskriveno pristrano navijajući za Lulu i tumačeći kako su u sve nevolje, ne samo Lule i Brazila, nego mnogih zemalja nekoć zvanog trećeg svijeta, izravno, no kriomice, rovarenjem, spletkarenjem, manipulacijom, upleteni vlada SAD-a i CIA, čija je prva i osnovna nakana neslužbeno kolonizirati, podjarmiti i eksploatirati slabije od sebe.

