U Pankisiju, izoliranoj gruzijskoj dolini u podnožju Kavkaza, decenijama se formirala čečenska enklava gdje su prebjezi, među njima i brojna obitelj Dénija Oumara Pitsaeva, autora dokumentarnog filma “Imago” (2025), našli utočište pred ratovima s one strane granice, udaljene od njihovog zamjenskog doma tek tridesetak kilometara. Taj specifičan prostor većinski, dakle, napučen čečenskim stanovništvom doseljavanim u 19. stoljeću, pa opet 1990-ih, autorov rođak objasnit će otprilike ovako: Pankisi ti je premještena Čečenija, Čečenija uz bonus mira i slobode. Pankisi jest sigurno mjesto, očito je to ne samo iz novijih parafilmski dostupnih podataka nego i iz atmosfere filma, ali nije bez mračnih konotacija, znaju je kao dolinu džihadista, jer mnogi su se odande pridružili ISIL-u.
Središnji protagonist, ujedno i autor filma, rođen 1986, u ranoj je dobi s majkom prisiljen napustiti rodni kraj. Njih će dvoje krenuti prema Kazahstanu i Rusiji, tako da tinejdžerske godine provodi između Groznog, Sankt Peterburga i Almatija, da bi se kasnije sam otputio dalje na zapad. Čitajući biografiju ovog 40-godišnjaka pomislit ćemo kako je svoje izbjeglištvo, dugogodišnju nesigurnost i težinu kapitalizirao, zadržavši u simboličkom posjedu mnogo toga što njegovi vršnjaci iz privilegiranijih prilika nisu mogli steći; iskustvo izmještanja, mudrost prilagodbe, sposobnost da stvari jasno vidi i da se nekako starinski posvećuje onome što osjeti važnim, a sve rečeno raspoznatljivo je u ovom filmu.
Nakon brojnih preseljenja školovao se Oumar Pitsaev u Francuskoj i Belgiji, prije nego se okrenuo filmu studirao je na pariškom Sciences Po, a onda na briselskoj INSAS, filmskoj akademiji koju su pohađali i braća Dardenne. Njegova životna bilanca trenutno je ovakva: živi između Pariza i Bruxellesa i radi na svom prvom igranom filmu “Maspalomas”. “Imago”, pak, njegov dokumentarni debi u dugom metru, koji smo gledali na 23. izdanju HRFF-a, premijerno je predstavljen na kanskom La Semaine de la Critique; iz Cannesa se Déni Oumar Pitsaev vratio kao laureat.
Autor se u “Imagu” predano zaokuplja golemim tematskim sklopom – prostorom, narodom, stradanjem, nasljeđem, senzibilizira gledatelja i educira ga o krajevima o kojima jedva da išta znamo, nenametljivo, a samoizlažuće, propuštajući nas u vlastitu intimu. Čini to kroz odnos spram svoje primarne obitelji, također i kroz poziciju koju kao netko tko nije s njima, tko nedostaje, zauzima u patchwork strukturi ionako odavno razjedinjene zajednice. Premda familija smatra da se njihov ambiciozan i uspješan član odrodio, da odbacuje i obezvrjeđuje zajedničke navade i rituale, iz filma i autorove filmografije vidljivo je suprotno – ovaj u međuvremenu naturalizirani Francuz čitav svoj još nevelik opus posvetio je pitanju porijekla i identiteta, emocije i nostalgije. Uostalom, u svom kratkom dokumentarcu “Looking for Déni” (2017) bavio se čečenskom zajednicom u Kazahstanu kamo je Staljin 1944. deportirao njegove sunarodnjake.
A priča koja, da se malo našalim, pokazuje i stanovita obilježja suptilnog horora, otvara se ovako: oko njegovog jubilarnog rođendana uskomešat će Dénijevu kolotečinu sretna objava. Majka ga iz Gruzije telefonski obavještava da je odlučila darovati mu komad zemlje u jednom selu u Pankisiju. Dénija obuzme oduševljenje, pun je odjednom vizija i planova, putuje onamo kao u neku vanvremensku pastoralu; ljeto je i sve je isprva blago i lako, od svjetla do chit chata i zagrljaja dobrodošlice. Osim arkadijske ljepote koja momentalno zatravljuje čeka ga tamo formacija više ili manje bliskih mu ljudi, a s njima i niz imperativa: vrati se, ženi se, skrasi se. Brzo shvaća da će s rustikalnom idilom biti problema, jer s tamošnjim rođacima ne nalazi ništa zajedničko, njihovi su životni postulati nespojivi s bjelosvjetskom perspektivom mladog školovanog čovjeka. No nema kod njih malomišćanskog skanjivanja pred realiziranim gostom iz tuđine, oni znaju svoje, a znaju bome i što je najbolje za njega. Film se sastoji od vinjeta, gdje Déni kao na vođenoj turi obilazi lokacije i odrađuje socijalne obaveze, posjećuje domove rodbine i redom sjeda za trpeze.
U dolinu je Déni stigao djetinje rasterećeno, s predodžbom o malenoj kući među stablima, i to krhkoj i elegantnoj sojenici, na užas familije, jer u njihovom sustavu vrijednosti zidani podrum stvar je statusa, ali i praktičnosti, nikad ne znaš kad može zaratiti. Zamislio je da bi se u kućicu povremeno povlačio od egzistencije kakvu je u nekom posve drukčijem kontekstu toliko brižljivo gradio. Kuća u zabačenoj dolini od 10.000 stanovnika za njega nosi ideju slobode, upast će međutim u klopku, nalijeće ondje na minu to jest na agendu svojih ljudi da ga sputaju i prisvoje. Razumijemo itekako spoj prštave radosti i tjeskobe zbog dolaska na ishodište kod raspolućenog, pa… možemo reći još uvijek mladića, takvog koji se formirao u velikom svijetu, na surovom ali ipak demokratičnom Zapadu koji mu je dozvolio da (p)ostane što jest, a sad se eto vraća toj kao zamrznutoj, arhaičnoj i zatvorenoj zajednici kojoj je od životnog prioriteta očuvati prevladane forme i norme.
Dénijeva je obitelj izmještena, rijetko tko je od njih tamo gdje intimno osjeća da bi trebao biti, tim više su ovi ljudi opterećeni tradicijom, maltene su njeni taoci, u strahu da će, ako ostanu bez običaja, na koncu izgubiti sebe. Dok tradicija za njih znači uzemljenje i sigurnost, za Dénija je balast, klaustrofobija pa i grižnja savjesti. Kao element konflikta koji tonira narativ, a prije toga rastače ljetnu dokolicu, nameće se naposljetku frustracija zbog neispunjenih očekivanja s obiju strana. Dénijev djetinji san, pa i odrasla utopija o kućici slobodici, naći će se u srazu s njihovom izbjegličkom traumom, s pitanjima bivanja i posjedovanja, individualnog i kolektivnog, svime što je on zrelo racionalizirao, a oni možda nikad neće iscijeliti.
“Imago” se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava, film koji se putem oteo predlošku i usprkos godinama razrađivanoj dramaturgiji razmotao kao svoj, brbljav i vrlo živ…
U romantiziranu sliku doline, tog eskapizma od kojeg je Déni očekivao puno, zaboravio je evidentno ukalkulirati ljudski faktor, stanovnike s njihovim bojaznima i kompleksima. Autoru je tijekom montaže stalo da naglasi kako je stigmatizirana Pankisi ustvari spokojno mjesto, da se ta vanzemaljska priroda lako mogla naći i negdje na jugu Francuske ili, recimo, na Korzici; preočita je tu njegova potreba da barem simbolički pročisti, odtereti taj prostor, da mu omogući validaciju izvan kolopleta povijesnih činjenica, novinskih napisa, politike i crne kronike. No i njemu je pritom jasno da su ljudi od tog pejzaža neodvojivi, da je ono što su oni desetljećima u njega namjerno ili spletom okolnosti upisivali robusnije od snatrenja, imaginiranja i dobrih želja jednog zapravo prolaznika koji poodavno pripada drugamo.
Oumar Pitsaev rastao je nomadski i, kako iznosi u intervjuima, kuće koje čine njegovu privatnu toponimiju više ne postoje. Stoga je taj bezdomni čovjek poklon svoje majke, tu nježnu gestu roditeljske manipulativnosti, dočekao kao bogomdanu šansu da u ranim srednjim godinama napokon materijalizira svoju idealizaciju, da više ne živi samo u fotografijama, obiteljskim pripovijestima, moguće i izmišljenim uspomenama, da ima vlastito pribježište i uporište, točku sabiranja. Pitanje kuće međutim kako za njega, tako i za suprotstavljene mu druge, otvara rasjede, razbucava uštirkane obrasce. Sve se u ovom filmu okreće oko koncepta žuđenog, dugo izmaštavanog doma koji za izmještene ljude, gastarbajtere i egzilante svih profila, nudi varavo utješnu ideju hipotetskog povratka jednom kad, ako ništa, kad sve prođe, u starosti, ali Déni se suočava s mogućnošću da za njega dom ondje i nije više izgledan, da je suviše labava ta kopča koja bi ga trebala držati za predio koji mu je sve slabije razumljiv, sve dalji. Može li se išta učiniti, nadoknaditi, spasiti, ostaje otvoreno.
Dénijev ionako složen odnos s Pankisijem dodatno komplicira tamošnje problematično poimanje maskuliniteta gdje se lokalnim muškarcima nameću pritisci s kojim se nove generacije nisu kadre nositi. Tome valja pridodati i veoma osjetljivu poderotinu koja se ne da zakrpiti; očinska figura koja se doduše angažirano i srdačno pojavljuje u kadru, muškarac je kojeg Déni praktički ne poznaje, kojeg je viđao tek sporadično, koji ima drugu obitelj i još dvojicu mlađih sinova.
“Imago” je projekt jednog čovjeka, no autoru je bilo bitno dobiti i pogled izvana koji bi pridao dozu objektivnosti autoreferencijalnoj potki. Film je verbalan, sav u ekspresivnim dijalozima, zato je snimatelju Sylvanu Verdetu, s obzirom da jezik ne poznaje, nužno bilo usredotočiti se na mimiku i gestikulaciju. Dojmljiva je u tom smislu scena ženskog kružoka, oko stola okupljenih desetak sugovornica kako se prisjećaju svojih mladenačkih težnji, no pod utjecajem religije i tradicije životi su im se odvili drugačije. Taj je prizor – autentičan, humoran, simpatičan – podcrtan grlenim smijehom iz kojeg izbija i nešto gorčine.
Oumar Pitsaev do detalja je raspisao scenarij, anticipirao zbivanja, no nije srećom mogao predvidjeti ljudske reakcije, pa su razgovori i situacije spontani i prirodni, nikako – naglašava on ono što je gledatelju bjelodano – naučene replike i igrani materijal. “Imago” se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava, film koji se putem oteo predlošku i usprkos godinama razrađivanoj dramaturgiji razmotao kao svoj, brbljav i vrlo živ; kao osobni ljetni dnevnik, kao slice of life dokument kolektivnog življenja, kao omaž nečemu čega više ne može biti.