Globalna je tendencija dokumentarnog filma napuštanje posrednog razgovora o drugom, odnosno progovaranje iznutra, direktno iz marginalizirane zajednice, uz otvoreno osvješćivanje vlastite pozicije, u kojoj emotivna potresenost biva rezultat, ne prisilnog, već nužnog izlaganja da bi se korišteni diskurs preobrazio u potencijalno osnažujući za kolektiv. Kad autor/ica nastupa iz intimne i proživljene situacije, smanjuju se etičke dileme, jer, koliko god postajala opasnost od autoegzotizacije ili eksploatacije vlastite zajednice, ipak je temeljna pretpostavka razumijevanje konotacija snimanja po ciljanu grupu, kao i da lakše iznalaženje alata zaštite, razine dopuštenog izlaganja i načina adekvatne reprezentacije. Također, činjenica da je autor/ica pripadnik/ica grupe koja raspolaže manjom društvenom moći, neminovno će značiti poticaj za dio sudionika/ica da se i sami priključe javnom djelovanju koje artikulira nedostatne uvjete i zagovara njihovu promjenu.
Zuzana Mojžišová pisala je o promjeni paradigme u slovačkom dokumentarcu od devedesetih, kad se drugim kulturama, specifično romskoj, prestalo pristupati iz pozicije latentnog rasizma i paternalizma, u korist ravnopravnog i participativnog tretmana. Posljednjeg desetljeća dolazi do daljnjih poboljšanja, sve se više redatelja/ica, pripadnika/ica manjina ili diskriminiranih skupina uključuje u čin snimanja i sudjelovanje u kulturnom životu, da bi onda smisleno i etički neproblematično iskoristili stečenu poziciju za reprezentaciju problema šire zajednice.
Takav je status Vere Lackové, redateljice romskog podrijetla mlađe generacije koja tematizira problematiku romske populacije kroz povijest, dodatno ispoljenu u dvadesetom stoljeću, razinu netrpeljivosti većinske zajednice i ponekad neprepoznate diskriminacijske prakse. Sama se pak nalazi u poziciji dvostruke ranjivosti, kao pripadnica romske populacije i žena. U povijesti slovačkog filma općenito je mali broj redateljica. Onih nekoliko koje su ostale zapamćene u čehoslovačkom razdoblju poput Eve Štefankovičové, najčešće su bile primorane baviti se televizijskim dokumentarizmom, a koliko god bile relevantne teme, filmovi su danas uglavnom nedostupni.

Vera Lacková u svojoj dosadašnjoj filmografiji spaja kulturnu i intimnu povijest, vlastito iskustvo prevodi u ono zajednice, ne bi li istovremeno podcrtavala rad ličnosti koje su kroz povijest imale ulogu u poboljšanju položaja manjinske populacije Roma i čiji je utjecaj mnogo širi od uskih granica romske zajednice. Godine 2021. izlazi redateljičin prvi dugometražni film “How I Became a Partisan” / “Ako som sa stala partizánkou”, u kojem osim sveprisutnog rasizma istražuje uzroke društvenog zaborava učešća Roma u pokretu otpora, dok u filmu “O Baripen – Odkaz Eleny Lackovej” (2023) tematizira inspirativni životni put prve romsko-slovačke književnice Eleny Lackové.
Pristup Vere Lackové u filmu “How I Became a Partisan”, u našem je kontekstu zanimljiv zbog sličnosti s društvenom situacijom, posebno kad su u pitanju odnos prema prošlosti i porast pobornika ekstremnih ideologija u relativizaciji fašističko-nacističkih zločina i marionetskih državice koje su ih podržavale. Također, posljednjih smo nekoliko godina svjedočili više ili manje uspješnim filmovima nastalim na području Jugoslavije o minoriziranom značaju partizanskog pokreta, prije svega iz perspektive položaja žena i odatle proizašlih emancipatorskih mogućnosti – “Pejzaži otpora” (2021) Marte Popivode i(li) “Šume šume” (Documenta-Centar za suočavanje sa prošlošću / Kinematograf; 2024.) Renate Poljak. Oba filma u prvi plan postavljaju zanemarenu ulogu žena u NOB-u, kao i činjenicu da je njihov aktivni otpor značio temelj kasnije, makar i ideološki (a za vrijeme djelovanja AFŽ-a i konkretne) zagovarane ravnopravnosti i participacije u društveno-političkom životu.
Slovački je pokret otpora formiran relativno kasno (1944.) i brojio je manje pripadnika negoli je to slučaj s Jugoslavijom, stoga o organizaciji ženskog pokreta, partizanske kulture i umjetnosti nije moglo biti govora na identičan način. Ipak, ono presudno u filmu Lackové, a što može biti poticaj za danja istraživanja sudionika i praksi koje su se upražnjavale, jest otkrivanje arhiva iz kojih na vidjelo proizlazi sudjelovanje Roma u narodnom ustanku. Riječ je o prešućivanom momentu, riječima same redateljice ono ostaje tek epizoda, da bi se u kolektivnoj svijesti Romi zadržali u najboljem slučaju kao žrtve, nikad aktivni akteri u izgradnji pravednijeg društva. U javnosti prevladava tek stereotipna slika koja potiče prenošenje negativnih stavova, a nerijetko i njihovu internalizaciju.

Govoreći o prošlom Lacková raspravlja o suvremenom tretmanu Roma, uključujući negiranje identiteta i od dijela vlastite obitelji. Motivirana otkrićem pretka koji je sudjelovao u otporu nacistima i slovačkoj marionetskoj državi, autorica sagledava šire posljedice negiranja zasluga Roma. Svako se od nekoliko početnih uporišta priče pritom proširuje – istraživanje obiteljske prošlosti preobražava se u istraživanje o uzrocima zatiranja dijela zajedničke memorije, kao i aktivistički pokušaj vraćanja zaboravljenih priča u javni diskurs.
Cjelokupni je film “How I Became a Partisan” s redateljicom kao središnjom junakinjom koja rukavce povezuje, zaokružen posvetom najmlađoj članici obitelji, kćeri, i stoga koristi odgovarajući infantilni jezik i formu bajke, koja biva probijena stvarnim hororom otkrivenim u arhivskom materijalu. Ipak, u skladu s artikuliranim stavom, Lacková izbjegava viktimizaciju i zamjenjuje ju emancipacijom i otporom, na osobnoj ih razini pretvara u borbu protiv svakodnevnih isključivosti s kojima se suočava unatoč netipičnom životnom putu, mogućnosti školovanja i progresivnoj obitelji. Kao što je politički okvir oduvijek uvjetovao opći odnos prema Romima, isto se događa i danas porastom nasilja, rasizma i diskriminacije, što su tendnencije koje na razini Europe sve češće izbijaju u nepročišćenom obliku.
Iako na estetsko-pripovjednoj razini njen film ne predstavlja pomak u smislu artističkog doprinosa koji bi značio prevladavanje trenutno dominantne linije, ipak je presudan društveni značaj, posebno u lokalnom kontekstu, jer o problemima konkretne zajednice progovara njena članica, podcrtavajući potencijal arhivskog materijala u konkretnoj emancipaciji i osnaživanju. Zahvaljujući aktivističkom angažmanu Vere Lackové rezultati poduzetih istraživanja prisutni su u javnom prostoru, a svojim djelovanjem, vidljivošću i uporabom svih dostupnih sredstava, nastoji promijeniti opću percepciju i učiniti minimalni pomak u matičnoj državi. S druge strane, na razini europskih festivala uvijek će se otvarati prostor za manjinske teme, tim više što im se vidljivost u srednjostrujaškom prostoru drastično smanjuje.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

