Filmski festival Doc Edge nema svjetski zvučno ime ni utjecaj velikog festivala. Ipak, u zemlji svog sjedišta na Novom Zelandu, neprofitna zaklada koja ga organizira djeluje kao nacionalna organizacija za dokumentarne filmove, koja stanovnicima ove udaljene tihooceanske zemlje omogućuje pristup najnovijim dokumentarnim filmovima iz cijelog svijeta.
Ove je godine Doc Edge proslavio svoju dvadesetu godišnjicu, a tijekom desetljeća postao je i kvalifikacijski film za nagradu Oscar za najbolji međunarodni dugometražni dokumentarac i najbolji novozelandski dokumentarni film. Festival se krajem lipnja i početkom srpnja održavao u kinodvoranama Aucklanda, Christchurcha i Wellingtona, a tijekom kolovoza je putem svoje virtualne inačice dostavio dokumentarne filmove na svaki zainteresirani ekran Novog Zelanda.
U tom pogledu, izbor filmova koji se može naći na festivalu veoma je orijentiran širokoj publici i temama koje zaokupljaju svakodnevni javni i politički prostor, ali koje će zainteresirati i na dokumentarni film nenaviknuto nepce. U suštini to znači da su filmovi Doc Edgea manje orijentirani na stilski i umjetnički izričaj, a više na televizijsko-reportažni stil.
Čak 78 kratkometražnih i dugometražnih lokalnih i međunarodnih dokumentarnih filmova – pišemo o pet onih koji su ostavili najbolji dojam – prikazano je u sklopu festivala u osam kategorija, a teme su se doticale borbe za identitet, okoliš i tradiciju, dopuštale slobodu osobnog izričaja, istraživale mogućnosti autentičnog života u današnjem svijetu dezinformacija, te aktualnih problema i dilema.
“Fatal Watch” (2025. | ★★★) producentice Katie Carpenter i direktora fotografije Marka Benjamina, koji su se prihvatili redateljske stolice kako bi ovu priču prenijeli na veliko platno, počinje poput kriminalističkog trilera: torzo 38-godišnjaka pronađeno je na obali, a muškarčev nestanak prijavljen je nešto ranije s broda za lov tune.
Samuel Abayateye jedan je od zabrinjavajućeg broja promatrača u ribarstvu koji su navodno pali preko palube, a Carpenter i Benjamin usredotočuju se na priče nestalih kolega iz struke za koje imaju snimke ili izjave svjedoka koje potvrđuju sumnjive okolnosti njihovog nestanka. Tvrdnje koje iznose dovoljne su da svakog gledatelja ispune jezom, dok je praktički nedolično gledati kako se jedan od promatrača u bunilu skida do gola na mračnoj palubi i baca preko ograde.
Novinari, članovi saveza promatrača i obitelji nestalih promatrača izjavama dopunjavaju priču s mogućim motivima za takva monstruozna ubojstva. Naime, dužnost promatrača u ribarstvu na brodovima usred Tihog oceana, bilježenje je ulova i prijavljivanje odstupanja od ugovorenih zakona protiv pretjeranog izlova ribe. Težak zadatak za izvršiti ako istovremeno dok ih nadzireš, živiš, jedeš i spavaš s posadom i rukovodiocima kojima je u interesu da ulove što više.
Ali pretjerani izlov jedan je od bezazlenijih zločina koji se može pronaći na otvorenom moru. Ovdje su sveprisutni i trgovina drogom, kao i ljudima, a uz promatrače, ni zaposlenima na brodu nije bajno, pošto mnogi od njih žive i rade u nehumanim uvjetima. Carpenter i Benjamin htjeli su snimiti dokumentarac s temom izlova i očuvanja prirode, prije nego su nabasali na strašnije priče ispod površine.
U drugom dijelu filma zato prilično nezgrapno odvraćaju kameru od osobnih priča koje smo dotad gledali s grčem u želucu, sagledavajući veliku korporativnu sliku poslovanja na oceanu. Autori optužuju kineske brodove i njihove prakse za bezakonje na moru – iako je to možda faktički točno, korporativno osuđivanje čini se pretjerano bezlično i općenito nakon bolnih priča nestalih promatrača, mahom mladih, nadobudnih osoba naivno zaljubljenih u morska prostranstva.
Dokumentarnim filmom “Fatal Watch” redatelji žele pobrojati sve stavke koje ulaze u cijenu jedne konzerve tune ili jednog tanjura plodova mora. Uz snimke nesagledivog broja kočarica i drugih ribičkih plovila koja danonoćno neselektivno gomilaju ulov dok druga smjena ribara spava po hodnicima i stepenicama, a onda i tragedije nestalih promatrača, čine da se zbroj počinje eksponencijalno množiti. Gledatelj će iz dokumentarca razumjeti da je cijena dopremanja ribe do stola prevelika, možda će mu se nakratko riba i zgaditi uz gorak okus stvarnosti, ali osjećaj nepravde i nedorečenosti sudbina promatrača, proganjat će ga mnogo duže.
“How to Build a Library” (2025. | ★★★ i 1/2), drugi film redatelja Christophera Kinga i redateljice Maije Lekow, počiva na zanimljivoj premisi, prateći spisateljicu Shiro i izdavačicu Wachuku na njihovom putu prema obnovi stare britanske zgrade knjižnice i njezinih podružnica, kako bi građanima Nairobija pružile ugodno mjesto za učenje i uživanje. Njihova želja započinje u skladu s knjižničarskom naukom prema kojoj bi svaka knjižnica trebala biti središnje mjesto zajednice koju opslužuje.
Film je u službi simpatičnih protagonistica, kao još jedna platforma putem koje promoviraju svoj projekt. U početku knjižničari i drugi zaposlenici s kojima surađuju na svom projektu njihovu zamisao prihvaćaju jednako uzbuđeno kao i publika; dirljivo je vidjeti male kućice sa zemljanim podovima u kojima se još uvijek čuvaju zbirke knjiga za djecu i odrasle koje su jedva obnovljene od dekolonizacije.
Shiro i Wachuka brižno pristupaju pronađenim knjigama, slikama i drugoj arhivskoj građi u želji da unaprijede riznicu svoje zemlje. Kamerama dopuštaju da ih prate u njihovim domovima, u međusobnim dogovorima, kao i ponekim neslaganjima i trenutcima očaja. Ipak, King i Lekow ne padaju potpuno pod dojam njihovog naizgled nesebičnog projekta, dopuštajući dovoljno prostora za izjašnjavanje i knjižničarima koji bi trebali naslijediti njihovu obnovljenu zgradu i zbirke za rad. Vizija i želja ovih dviju amaterki ubrzo se pokazuje slično nepromišljena kao i ona kolonizatora.
“How to Build a Library” premijerno je prikazan na ovogodišnjem Filmskom festivalu Sundance, a temom podsjeća na sličan dokumentarni film o potrazi za prvim filmom afričkog redatelja Thierna Souleymanea Diallopa po zapuštenim kinima Gvineje, “The Cemetery of Cinema” (2023), koji je premijeru imao na Berlinaleu prije dvije godine. Spomenuti redatelj i protagonist filma ima prednost nad Shiro i Wachukom u tome što se rjeđe nalazi pod birokratskim i političkim utjecajima na svom putu, zbog čega je njegov film mnogo veseliji i opušteniji.
Do završetka “How to Build a Library” prikazano je mnogo slojeva društva Nairobija i njegove okolice – od građevinskih radnika, knjižničara, donatora i kolega akademika. Ali korisnici zbog kojih su Shiro i Wachuka započele svoj iscrpljujući projekt, nikada zaista ne ožive na filmu. Taj nedostatak dodatno upućuje na nerazumijevanje i nepromišljenost djevojaka pri želji za obnovom knjižnice, čime film na kraju dobiva neočekivanu i vjerojatno neželjenu notu neuspjeha.
“The Promise” (2025. | ★★★ i 1/2) nizozemskog redatelja Daana Veldhuizena intrigantan je prikaz kolonizacije kroz prizmu koloniziranih. “Nizozemci ne znaju o čemu govorim”, kaže dopadljiva mlada članica naroda Zapadne Papue kada objašnjava svoje porijeklo iz bivše nizozemske kolonije, koja se više od 50 godina nalazi pod upravom Indonezije. Pripadnici njezinog naroda o nizozemskoj kolonizaciji ne štede ni riječi hvale. Kolonizatori su im, kažu, omogućili školovanje i napredak te ovaj blagonakloni narod ne zamjera u pretjeranoj mjeri nizozemsko izrabljivanje tijekom kolonizacije. Smatraju se uslužnim narodom koji je prisilan rad voljno prihvatio.
Predstavnicima pokreta Free West Papua u Nizozemskoj nisu na umu reparacije, već ispravljanje izdajničke greške prilikom priznavanja nezavisnosti. Obećanje je obećanje, smatraju, a obećano im je da će 1962. godine Zapadna Papua dobiti neovisnost. To se nije dogodilo – zašto nije, film će izravno i brutalno odgovoriti u četiri poglavlja u koja je podijeljen.
Veldhuizen, koji je svoju dokumentarnu karijeru proveo u potrazi za temama koje “smanjuju razlike među ljudima i uzdižu ljudskost cijele ljudske vrste”, u ovom filmu izvrsno barata arhivskim snimkama koje mu pomažu izvesti vremensku crtu Zapadne Papue i njezine zabilježene povijesti. U tome mu pomažu i izjave predstavnika naroda Zapadne Papue koji općenitim nađenim materijalima daju insajdersku, osobnu nijansu. Njihove priče sakuplja za vrijeme priprema za Dan zastave Zapadne Papue, kombinacije slavlja i prosvjeda, čime podsjeća na povorke ponosa.
Kako film privodi kraju, osjećaji užasa i nepravde prevladavaju dok se primičemo razočaravajućem saznanju da je za prepuštanje regije Zapadne Papue Indoneziji bilo potaknuto željom za bjesomučnom zaradom. Saznanja iz filma “The Promise” o brutalnoj geopolitici i gubitku više od pola milijuna Papuanaca pod vlašću Indonezije jesu prosvjetljujuća, ali u pomanjkanju načina da se nešto konkretno promijeni, i prilično depresivna.
“Marriage Cops” (2025. | ★★★★) redateljica Cheryl Hess i Shashwati Talukdar od samog početka podsjeća na bilo koju ozbiljniju indijsku dramu. Radnja je smještena u policijsku postaju, a u prvom planu su žene; na pamet padaju Netflixova serija “Delhi Crime” (2019. -) prema istinitom događaju, kao i film “Santosh” (2024) britansko-indijske redateljice dokumentarnih filmova Sandhye Suri.
Hess i Talukdar prate specijalnu policijsku jedinicu kojoj je zadatak da “zaštite kulturnu instituciju braka”, što na samom početku zvuči zastarjelo i pomalo ograničavajuće, ali trud policajki pokazuje se časnim i korisnim poslom; one posreduju u očuvanju brakova, pogotovo kada to sprečava da žene i njihova djeca završe na ulici bez ikakvih primanja.
“Marriage Cops” gotovo se u potpunosti odvija u živahnoj atmosferi policijske postaje na sjeveru Indije. Hodnici su ispunjeni parovima koji čekaju na svoj termin, a policajke malo mira u pauzi za ručak nalaze u uredima kojima udobnost, a i zvučnu izolaciju, stvaraju police pretrpane spisima koji ih okružuju poput zagrljaja. Brda spisa kojima barataju ponekad se čine kao da su živi akteri priče. Na listovima papira i kartonskim omotima mnoštvo je informacija kroz koje se policajke vješto probijaju, dok njihovi nadređeni uvode nove sustav organizacije u nadi da će poput svetog grala riješiti sve postojeće probleme.
Redateljice svoj film baziraju na tri para koji u nekoliko sastanaka pokušavaju izgladiti svoje probleme, koji se mogu sakupiti pod jednu riječ: zapostavljanje – bilo supruge ili djeteta. Između njihovih sastanka načičkane su crtice iz bračnih života Indije koji se dotiču raznih nesuglasica od nesnosnih, kontrolirajućih svekrva do trgovine djecom i dječjih brakova.
Cheryl Hess i Shashwati Talukdar zaokružuju film interesom za policajke i njihove privatne živote, koji se otkrivaju tijekom komentiranja slučajeva. Neudane djevojke odlučno tvrde da se one neće svađati sa svojim partnerima, dok ih starije kolegice zadirkuju u njihovoj naivnosti. Slika Indije koju stvaraju vesela je koliko i ozbiljna, pa je i dojam koji film ostavlja zadovoljavajuće pozitivan.
“Ms. President” / “Prezidentka” (2024. | ★★★★★) redatelja Mareka Šulíka izgledom je najbliži visokobudžetnom cjelovečernjem dokumentarnom filmu. Osim što Šulík ima otvoreni pristup prvoj ženskoj predsjednici Slovačke, pa kamera bilježi sve prijelomne trenutke njezinog mandata, isto tako snima i emocionalne i stresne trenutke koji se odvijaju iza zatvorenih vrata predsjedničke palače kojima kamere inače nemaju pristup. Uz promišljenost fotografije koju sam potpisuje, Šulík stvara umjetničku sliku Zuzane Čaputove koja se može postaviti umjesto biste uz prijašnje predsjednike.
Čaputovin put do predsjedničke fotelje prikazan je poput prve epizode danske serije “Borgen” (2010. – 2022.). U Slovačkoj je na istraživačkog novinara izvršen atentat jer je objavio dokaze kojima mafiju povezuje s političarima, a u sveopćoj krizi redaju se predsjednički kandidati s ekstremističkim retorikama sve dok se kamera ne zaustavi na pomirljivoj i suosjećajnoj viziji Čaputove. Njezina poruka na sveopće iznenađenje dopire do glasača i dotadašnja zagovornica očuvanja okoliša postaje predsjednica.
Šarm filma dijelom počiva baš na tome da se Čaputova čini kao jedna iz naroda s kojom se gledatelj može poistovjetiti dok ju pogađaju kriza za krizom – rat u Ukrajini, Covid pandemija, napad na slovačku LGBTQ+ zajednicu… Sa svakom od njih Čaputova se suočava staloženo i dostojanstveno uz dozu iskrenih osjećaja koji ju ponekad preplave.
Šulík ne bježi od zanesenosti njezinim likom. Privatni trenutci, bili oni sa savjetnicima ili s obitelji, nisu momenti koji prokazuju Čaputovine slabosti: i u najtežim trenutcima, ona je uznemirena ili plaha, ali nikada osorna ili agresivna. Niti riječ svetica ne bi bila pretjerana za opis Čaputove koju Šulík prikazuje u ovom filmu. Paleta boja filma, kao i odjeća predsjednice, često je u nijansama plave koja događajima pridodaje korporativni imidž i uvjerljivost.
“Ms. President” zanimljiv je prikaz mandata neočekivane predsjednice i podsjetnik na svjetske krize koje i danas utječu na nas. Ipak, najveći Šulíkov uspjeh je da uz pomoć lika Čaputove, kao i uz pomoć montaže Jane Vlckove, stvara sliku političara na kojeg se želimo ugledati. A to je nešto što se već odavno ne viđa.
