Samorazumljivo je, zar ne, da filmaš koji se profesionalno bavi i drugom strukom, nevezanom uz kinematografiju – mada takvih nema mnogo – katkad ostvari film o tomu području koje odlično pozna, u koje ima izravan, neposredan uvid. Kronološki prvo veterinarka, magistra kirurgije malih životinja, a potom i filmašica, autorica dokumentarnih, eksperimentalnih i dokumentarno-eksperimentalnih radova, Sunčica Ana Veldić dosad je snimila nekoliko filmova o životinjama i brizi za njih.
U središtu zanimanja njezina prvoga filma, “Hux Flux, Smokvin sin” (Samostalna produkcija / Kinoklub Zagreb; 2014.), koji redateljski potpisuje s Martinom Semenčićem, bio je pas iz naslova; “Šabi – Šabi” (KKZ, 2020.), koji naziva videobasnom, zagledao se u kornjače; “White Trash” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2017.) u lov i uzorkovanje galebova na zagrebačkom Jakuševcu; u “Precijenjenoj dramaturgiji” (ADU / KKZ; 2017.) njezin je pas, Ajkica, “oblik filmskog zapisa”, baš kao i jedna glista, a jedna će se mačka naći na operacijskom stolu. Dosad su tri filma – “The Tenant” (KKZ, 2015.), “Catamine” (KKZ, 2019.; suredatelj Vedran Husremović) i “Catstream” (Dinaridi Film, 2020.) – bila usmjerena mačkama, odnosno njihovoj kastraciji, čime se Veldić bavi kao veterinarka.
I njezin prvi cjelovečernji film, dokumentarni “O mačkama i ljudima” (3D2DAnimatori, 2025.) prati međunarodnu veterinarsku skupinu promjenjiva sastava, uglavnom žena, koja na otocima i u priobalju srednjeg i južnog Jadrana hvata ničije, tzv. slobodnoživuće mačke, pretežno ženke, kako bi ih kastrirala. Ako s razlozima te djelatnosti prethodno nismo upoznati, u filmu nećemo saznati mnogo, tek ćemo ovlaš dokučiti da se njome sprječava preveliko razmnožavanje mačaka, no nećemo saznati zašto je to potrebno i važno, a film neće preglednije iznositi ni druge činjenice koje bi gledateljima približile i pojasnile društveni kontekst takvog djelovanja.
Vidjet ćemo, međutim, kako izgleda postupak hvatanja i operiranja, pri čemu je ostvarena zanimljiva opreka između vabljenja i lovljenja mačaka koje se često čine donekle stihijskom, povuci-potegni operacijom čiji rezultat nemalo ovisi o sreći, jer okolnosti su takve da drukčije ne može ni biti, i same operacije kastriranja u veterinarskoj ambulanti – nerijetko također priručno, ali stručno improviziranoj na terenu – koja ne dopušta odmak od točno propisanog i određenog te se obavlja znalački, mirno, sigurno. Kirurški precizno, u kontroliranim uvjetima.
Izbjegavanjem podučavalačko-obrazovne note koja, s obzirom na temu, ne bi bila neprikladna, “O mačkama i ljudima” otiskuje se, barem donekle, onkraj činjenično realističkog bilježenja konkretnih radnji, utoliko više što se nakon nekog vremena stječe utisak da je riječ o filmu koji, iako dovršen, traži i oblikuje sam sebe, pred našim očima. Kao, primjerice, glazba na koncertu kakvog dobrog jazz sastava. Polazište i teme su čitljivi, no od njih se bez opterećenja odmiče i ponovno im se vraća, u slobodnom dosluhu s vijugavim potezima nadahnuća. To nije malo postignuće, osobito stoga što je ono na ekranu neprestano zanimljivo, vibrantno i privlačno. A vazda prizemljeno uz nepatvorenu, nepriređenu, uglavnom neponovljivu realnost u pokretu.
Premda članica mačkolovne ekipe, dakle djelom zastupnica toga čime se bave, redateljica cjelinu nije ugodila navijački ni nagovarački, već je u nju utkala brojna pitanja i potpitanja koja dopiru iz naroda, ali i ona koja same sebi postavljaju, a sa sigurnošću ne znaju odgovoriti ni same kastratorice čiji stavovi nisu posve suglasni.
…”O mačkama i ljudima” privlačno prožima smirenost s dinamičnošću, promatračku odmaknutost s aktivnom uključenošću…
Mada širokoga zahvata, naslov “O mačkama i ljudima” točno i jasno upućuje na to da film itekako zaviruje i u ljudski rod. Prateći putešestvije lovne grupe u kratkim crticama mozaične, naoko porozne strukture, od epizode do epizode koje se, ako to i nisu, čine kronološki unizanima, u prolazu se zaviruje u domove i(li) razmišljanja lokalnog stanovništva. Nakratko, usputice, no nerijetko dojmovnom snagom na tragu, pa možda i uz rame s ponekim klasičnim hrvatskim kratkim dokumentarnim filmovima, primjerice Zorana Tadića ili Krste Papića, posvećenima prikazu bivovanja našeg čovjeka u provinciji. Učinit će se mjestimice da ovdašnji živalj u trećem desetljeću 21. stoljeća egzistencijalno i nije osobito odmakao od skromnog krpanja kraja s krajem kakav se i sad već dalekih 1970-ih činio neprimjereno, začudno atavističkim.
Ljudski rod bit će zamjetnije predstavljen i uz dvije u filmu (naj)istaknutije članice grupe, autoricu i kolegicu joj Lukre (veterinarka Lukrecija Marinović), koje su i same (bile) podvrgnute operacijama reproduktivnih organa, čime se, dakako, povlači jasna usporedba s dvojbama vezanima uz njihov poziv i zadaću za koju su se opredijelile. Mada autoportretnom skicom zabilježena operacija same redateljice zauzima retorički snažno mjesto završnice, rečeni paralelizam ostvaren je poprilično nenametljivo, uz ostalo i zato što ne teži postaviti tezu, već ponuditi još jednu točku mogućeg promišljanja. I to onu koja čini tkivo prikazanog, no koju se lako moglo zaobići ili previdjeti.
Kao i prikazana nestalna ekipa što se čini opušteno uigranom družinom, “O mačkama i ljudima” privlačno prožima smirenost s dinamičnošću, promatračku odmaknutost s aktivnom uključenošću, objektivnu neutralnost sa subjektivnom zainteresiranošću, kaotičnost s preciznošću. Šarmantno, lakoruko i neobvezno, no posve uklopljeno stilski iskoračujući u snimanje dronom iz ptičjeg gledišta; u povremeni kratak statičan kadar herzogovski sudbonosnog krajobraza ili vedute, stamenih stupova u općoj valovitosti zbivanja; ili u tehničkim obilježjima manjkave snimke kamerom laptopa i mobitelom u drugom formatu.
A tu je, potkraj, i čitav prizor iznenađenja, noćni lov na mačke koji tonom, ugođajem, pristupom kao da pripada drugom filmu iste ili slične teme, a mogao bi biti i samostalan kratki film, dodatno očuđen posve jednostavnim, ali upečatljivo pamtljivim uvodnim, razgraničujućim kadrom – čaplje.
