Malo iza polovine “Škole hodanja 2” (Restart / Zagreb film / Hrvatska radiotelevizija; 2025.), pripovjedač i protagonist Borivoj Dovniković Bordo obraća se autorici filma Jeleni Novaković riječima: “Ja još uvijek ne shvaćam tvoju ideju, tvoj pristup i tvoj film.” Ostvarenje o hrvatskom velikanu animiranog filma, karikaturistu, autoru stripova, ilustratoru i grafičkom dizajneru, jednom od prvaka Zagrebačke škole crtanog filma, Borivoju Dovnikoviću Bordi (1930. – 2022.), doista jest neuobičajen portretno-biografski film. Najvećim dijelom trajanja ni ne vidimo čovjeka koji je u središtu zanimanja, iako je on neprestano prisutan glasom, budući da pripovijest o sebi pripovijeda osobno i to samoj filmašici, baš namjenski za taj budući film koji je sad pred nama.
Utoliko neobičnije što se ti razgovori, prema svemu sudeći, vode u stanu u kojem on živi i radi i koji je glavno, malne jedino mjesto zbivanja. Dok slušamo Bordina prisjećanja, u slici gledamo brojne kadrove bilježene u njegovoj praznoj radnoj sobi snimljenoj iz desetaka raznih vizura, kutova, planova. Mahom mirno, statično, promatrački dokumentarno, umalo školsko evidencijski, bez ikakvih stilizacija koje bi stremile kakvom nastojanju očuđenja ili atraktiviziranja. Kao da, eto, pristojno razgledavamo dok čekamo domaćina koji nas je ondje ostavio nasamo.
Koliko čujemo, odnos između Dovnikovića i autorice filma koja ga i intervjuira, onaj je poprilično srdačnog, opuštenog i prisnog druženja. On se očito raduje kad ona telefonski najavi svoj dolazak, obraća joj se s dragošću, ona mu prijateljski pomaže da se snađe u nevoljama s računalom… Dovniković je, dakle, nazočan i dostupan, no nije snimljen slikom, a ako i jest, nije prikazan. Iz viđenoga i čutoga zaključujemo da je neprikazivanje središnje ličnosti – osim na fotografijama i crtežima iz prošlosti izloženima u sobi i u stanu – sve do četrdesetpete (od pedeset četiri) minute filma namjeran koncept, a ne posljedica nekih sila prilika ili tehničko-organizacijskih poteškoća ili nemogućnosti.
Mnogim gledateljima, pretpostavljamo, ta zamisao neće biti po volji, jer ako gledamo film o nekomu, onda ga, zar ne, želimo vidjeti. I to očekujemo. Tim više što nije riječ o kakvom očigledno eksperimentalnom pristupu, već o djelu koje slikovnom i montažnom estetikom te pripovjednim tijekom – kronološki, od rođenja do današnjice, korak po korak, etapu po etapu – ostaje u kolosijeku osnovnog standarda. Biraju se optimalne vizure, one ni po čemu posebne, u visini pogleda čovjeka koji stoji ili sjedi. Okvir, izrez kadra onaj je da se najbolje vidi, osvjetljenje i boje ne odmiču od dojma vjernosti realitetu. Trajanje kadrova nije ni predugo, ni prekratko, nego taman toliko koliko je potrebno da se prikazano pregledno usvoji, a kadrovi jedan drugoga slijede u nizovima koje doživljavamo logičnim, prirodnim, tečnim nadovezivanjem, bez iznenađenja, očuđenja, izvankonvencionalnih poteza.
Filmaši, dakako, nisu dužni ispuniti (predrasudna) očekivanja i želje publike o tomu kako bi nešto valjalo uobličiti, kako bi trebalo, jer smo na to navikli. Štoviše, nove, drukčije zamisli i rješenja itekako su dobrodošli. Pogotovo ako funkcioniraju i donose kakvu dodatnu dimenziju, boju, teksturu, ugođaj, osjećaj.
Dovnikovićev životno-karijerni put u “Školi hodanja 2” njegovim je riječima ocrtan pregledno i ukratko, s ponekim uresom i pokojim kratkim uvidom u osobno i intimno…
Pa što u tom smislu “Škola hodanja 2” donosi neprikazivanjem protagonista gotovo do same završnice? Smještena, rekosmo, u Bordin dom, uglavnom u njegovu neveliku radnu sobu koju pokazuje četrdesetak minuta, zadržavajući se na brojnim detaljima, osobito nas ugodno odomaćuje s tim prostorom, akumulativno stvarajući dojam, osjećaj kao da smo je sami posjetili i u njoj boravili. Samo što ne pomislimo kako ćutimo mirise, temperaturu, strujanje i gustoću zraka, tvrdoće, mekoće, glatkoće i hrapavosti predmeta i namještaja, udobnost fotelje, stolca, kauča, podatnost olovaka i kistova, naboranost presvlake, ravninu crtaćeg stola, mijene godišnjih doba.
Mada Borda nikad ne vidimo pri poslu, niti smo upoznati s time koliko dugo on ondje živi, svjesni smo da je riječ o mjestu njegova stvaralaštva, središtu svega onoga što je posljednjih desetljeća predočio javnosti, a koje se čini jednostavnom, nerazmetljivom, mirnom i udobnom oazom kreacije. Budući da je riječ o umjetniku, odnosno njegovu djelu, odluka Jelene Novaković da nas dobro upozna s gnijezdom u kojem se ideje materijaliziraju odlična je. Da se Bordo nalazi u sobi i da, recimo, govori posjednut za svoj crtaći stol, vjerojatno bi on sam privlačio glavninu pozornosti te taj prostor ne bismo upili s takvom pomnjom kao u ovom slučaju, kad je prazan, kad njega u njemu nema.
Drugi znatan učinak vizualne odsutnosti protagonista jest taj da njegov fizički ulazak u kadar, odnosno u film, dočekujemo i doživljavamo s naročitim zadovoljstvom, čak s dragošću, najzad dočekavši da i vidimo tog čovjeka kojeg smo, i o kojem smo, dosad samo slušali. I gledali njegove umjetničke radove, jer cjelina je obilno prožeta odsječcima iz Bordinih animiranih filmova kojima se, gdjegdje slobodnije, gdjegdje doslovnije, prate i ilustriraju dotadašnja prisjećanja. Milini tog dočekivalačkog trenutka uvelike pridonose boja i toplina Bordina glasa te ton i način govora, prisni, mekani, druželjubivi, s notom dječačkog entuzijazma sljubljenog s iskustvom treće dobi. Ne vidjevši osobu, i taj smo glas čuli bolje, budući da je bio jedina izravna veza s njim, sad. Kao da smo se dotad s njime sprijateljili, pa nam je, eto, baš drago da ga napokon i vidimo. I što, sad pred našim očima, ispred kamere, dobiva Nagradu za životno djelo 27. Animafesta, godine 2017., a to se u kontekstu ovog filma, koji se ne posvećuje nabrajanju dotadašnjih priznanja, doima svojevrsnom krunom postignuća.
Dovnikovićev životno-karijerni put u “Školi hodanja 2” njegovim je riječima ocrtan pregledno i ukratko, s ponekim uresom i pokojim kratkim uvidom u osobno i intimno, a cjelini se donekle može zamjeriti na kratkoći – pedeset četiri minute trajanja premalo je i za obuhvat života povučenog susjeda svakovića, a kamoli stvaraoca Dovnikovićeve zapremnine.
Podsjetimo prigodice da se na YouTube kanalu Zagreb filma slobodno može pogledati devet Dovnikovićevih animiranih filmova, kao i polusatna epizoda o njemu iz serije “Zagrebačka škola crtanog filma” (HRT / Zagreb film; 1991.) u režiji Zorana Tadića te da je o njegovu stripovskom stvaralaštvu prethodno snimljen pedesetpetominutni dokumentarni film “Bordo – vječna stripovska mladost” (Vedis, 2013.) redatelja Bernardina Modrića.
