Školovanjem animator (Akademija likovne umjetnosti u Zagrebu) i montažer (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu), Franko Dujmić (1990.) u dosadašnjem se, nevelikom, ne osobito zapaženom, ali zanimljivom opusu kratkih filmova ostvarenih u studentskim (ALU) i amaterskim, radioničarskim (Kinoklub Zagreb, Blank_filmski inkubator) produkcijama, profilirao kao autor koji radoznalo, samozabavljački, vedro igralački spaja filmske rodove, a publiku pomalo vuče za nos, navodeći je da pomisli jedno, pritom joj podmećući drugo.
Nisu to zločeste smicalice, već simpatične, šaljive, druželjubive podvale koje s mjerom zgodne neobveznosti, veselo crnohumorno, tiho ironijski, pozivaju na razmišljanje. Među inime o konvencijama koje smo malne programirani usvojiti i o apsurdima koji nas okružuju, a na koje smo počesto već i oguglali. Dujmićeve radove resi prigušeni humor ozbiljna lica, a njihov protagonist, odnosno glavni glumac, bude i on sam, pretežno u tipu pomalo nespretnog šmokljana, donekle šlampavog pedanta s naočalama koji se dječje naivno snalazi i čudi svijetu oko sebe, a manirom će podsjetiti na kakav lik iz nijemoga ili crtanoga filma.
Njegov petominutni animirano-igrano-eksperimentalni “Solgatistan” (Blank, 2020.) predstavlja se kao dokumentarni putopis što prepričava boravak filmskog redatelja (sebe) na umjetničkoj rezidenciji u (totalitarnoj) Narodnoj Republici iz naslova, novoj državi nastaloj nakon raspada SSSR-a, koju je pohodio kao jedini sudionik, budući da su svi ostali, zbog upravo proglašene pandemije, odustali. U stvarnosti, Solgatistan ne postoji, pripovjedačevo putovanje je fikcija, a cjelina je izrađena kolažnom stop-animacijom i uz pomoć arhivskih, pronađenih, tuđih materijala, sad korištenih u drugu svrhu, s drugim značenjem. Na prošlogodišnjem, 17. Gledalištu KKZ nagrađen Nagradom žirija kritike, petominutni eksperimentalno-animirano-dokumentarni “48,87 eura” (KKZ, 2024.) vibrantno kolažira stare, tuđe fotografije, većim dijelom držeći pozornost već kao audiovizualni artefakt dinamičnoga bila. Da bi završnicom, iskosa, umjerno zakučasto, ali dovoljno čitko, poentirao kritikom potrošačkog mentaliteta, odnosno zapažanjem o fetišizmu robe.
Četrnaestominutni dokumentarno-eksperimentalni “Zamjena za svadbeni video” (KKZ, 2025.), prikazan na ovogodišnjem, 18. Gledalištu KKZ-A, konceptom je temeljnog postupka svojevrstan nastavak “48,87 eura” – “vizualni materijal kupljen je na tržištu rabljene robe”, informira nas tekst na odjavnici, navodeći i ukupnu cijenu od 16,42 eura (dakle, oko triput jeftinije nego materijal za “48,87 eura”) – a sadržajno se sastoji od privatnih, uglavnom istrošenih VHS snimaka raznih vjenčanja u regiji koje gledamo dok se Franko i njegova supruga (zbilja ili fikcija?) prisjećaju vlastite svadbe koju nisu snimili.
“Funk YU” (Wolfgang&Dolly / Videa Production; 2024.), Dujmićev prvi cjelovečernji film, dokumentarni, s nemalo igranoga, neštedljivo posut animacijom, ostvaren u profesionalnoj produkciji, potpomognut i medijski razmjerno dobro popraćenom crowdfunding kampanjom pokrenutom krajem 2023., za osnovu nudi podosta jasnu i čistu priču. Sakupljaču vinilnih ploča Franku (Dujmiću? – utjelovljuje ga on) u zbirci nedostaje jedan singl, “Ulica jorgovana” / “Zlatokosa” Darka Domijana, objavljen u izdanju Jugotona 1974. godine. On ga odluči pronaći i uvrstiti u svoju kolekciju. U tomu će mu, navedeni smo pomisliti, pomoći stanoviti Jerko (Jerko Marčić), profesionalni tragač za predmetima koje je teško naći, a koji svoje usluge reklamira na nekom audiovizualnom mediju.
Poput Dujmićevih kratkih radova, “Funk YU”, osim tematskim sadržajem, osvaja i kao privlačan slikovno-zvučni sustav, kao obličje što zavodi i drži pozornost samom svojom živošću.
Tijekom trajanja filma – koji danas dolazi na platna riječkog Art-kina i zagrebačkog Dokukina KIC – pokazat će se, međutim, da su obje te postavke, nećemo reći lažne, ali ne ni posve točne. Jer, iako prebire po pločarnicama, posjećuje sajmišta, buvljake i antikvarnice, Franko kao da više luta i putuje, nego što doista traži. Jerko, možda fikcijski, izmaštan meta-lik i u svijetu tog filma, s kojim Franko zapravo ni ne stupa u kontakt, ponajprije je komentator i svojevrstan blagoglagoljivi komičar čije opservacije (glas autora?) nerijetko zvone šaljivo-filozofsko-larpurlartističkim notama što nježno propituju smisao pothvata, odnosno strasti kolekcionara i kopača iliti diggera, što su dva temeljna profila sakupljača vinila. Domijanov singl sredinom je 1970-ih prodan u oko 150 tisuća primjeraka (prema nekim podacima), a danas ga je nemoguće naći. Apsurdno, zar ne? Sad se, pak, predmetni vinil traži zbog svojedobno nezamijećene funk pjesme “Zlatokosa” s B strane, a ne zbog tad velepopularnog šlagera “Ulica jorgovana” s A strane.
Okolnosti vezane uz taj hit neće biti pomno informativno osvjetlane, kao ni kontekst – povijesni, društveni, kulturološki… – zabavne (pop, rock, funk…) glazbe u nas onomad ili sad. Sve će se te teme provlačiti slikopisom, no naglasak će biti na razgovorima, odnosno monolozima najznanijih i najupućenijih današnjih sakupljača vinila s područja nekdašnje SFRJ – kolekcionara, kopača, DJ-a, antikvara – koji će ponajviše razglabati o svojoj opsjednutosti posjedovanjem glazbe na pločama i imanjem onoga što drugi nemaju. Oni time i privređuju, no povoljna ekonomska računica im je dobrodošla posljedica, a ne polazni motiv.
“Funk YU” u cjelini doista jest film usmjeren na ovdašnju funk glazbu, glazbeno, koliko čujemo, visokoprofesionalno, pa i nadahnuto izvedenu, tekstualno podjednako dvojbenu i učestalo kabastu kao što je (bila) i većina ostale (onovremene) popularne glazbe. Mada funka u Jugoslaviji nije bilo malo, u doba nastanka bio je poprilično zanemaren i kod publike i kod kritike, pa se činilo kao da ga je u nas inaugurirao tek Dino Dvornik. No Dujmić u film ne uključuje dionike ondašnje funk scene, ako se takvom, zbog raštrkanosti, uopće može nazvati. Ne bavi se faktografijom ni kartografijom, ne ispisuje hodoslijede, ne iscrtava mreže niti sastavlja križaljke, već kao da vrckavo i znatiželjno pabirči, prepuštajući se zamislima i nadahnućima, počesto vickasto uvrnutim i naoko stihijskim, koje u njemu pobuđuje otiskivanje na put potrage za “Zlatokosom”.
Utoliko se “Funk YU” katkad može nadati kao kolaž zastranica i stranputica u čijoj je šumi zasjenjena izrečena središnja tema. Ili kao blistava disko-kugla čiji odbljesci u vrtnji zasljepljuju pogled na predmet zanimanja. To obilježje, iz školskog gledišta možda mana, slobodarski je manevar izlaska iz očekivane matrice. Sve se odvija u žustrom tempu i gustom ritmu (montažer je Danijel Brlas), uz neprestane vizualne atrakcije, razonodne i raznorodne, te pomno estetiziranu sliku Frane Pamića koji je i scenograf. Istodobno podigrano i pretjerano, ostvareno vješto, no s dobrodošlim daškom radosne amaterske nespretnosti i nesputane iskričavosti. Poput Dujmićevih kratkih radova, “Funk YU”, osim tematskim sadržajem, osvaja i kao privlačan slikovno-zvučni sustav, kao obličje što zavodi i drži pozornost samom svojom živošću.