Jedna od temeljnih tematskih linija u filmografiji Adama Curtisa jest istraživanje načina na koje se unutarnji svijet pojedinca – njegove želje, strahovi i nesvjesne težnje – prepliće s političkim i ekonomskim strukturama moći. Serijalima “The Century of the Self”, “The Trap: What Happened to Our Dream of Freedom?” i “Can’t Get You Out of My Head: An Emotional History of the Modern World”, bavi se upravom tom linijom koja postepeno, kroz nove radove, dobiva nove slojeve. U najranijem od njih, “The Century of the Self” (2002), Curtis iznosi genealogiju konzumerističkog društva koja se ne temelji na ekonomiji ili industrijalizaciji, nego na psihoanalizi, pri čemu je ključna teza da je moderna zapadna kultura oblikovana u skladu s Freudovim otkrićem nesvjesnog, koje je, umjesto da oslobodi čovjeka, postalo sredstvo njegove kontrole.
Središnja figura ove priče je Edward Bernays, nećak osnivača psihoanalize Sigmunda Freuda, koji je još u ranim desetljećima 20. stoljeća, nastavljajući se na Freudove teorije, povezao psihoanalizu s praksom odnosa s javnošću i marketingom. Bernays je smatrao da mase nisu vođene racionalnim interesima, nego nesvjesnim željama i strahovima te je stoga nastojao iste oblikovati, kanalizirati i instrumentalizirati u korist politike i korporacija. Bernays se često smatra ocem industrije odnosa s javnošću, odnosno, PR-a (dok bi pravi termin po Curtisu trebao biti “propaganda”). Osim agencija za odnose s javnošću koje su koristili ove teorije, i političari se se okrenuli istim tehnikama, kao i poslovni svijet kako bi kontrolirali mase u doba demokracije, posebice u smjeru tzv. inženjeringa pristanka.
U vizualnom smislu “The Century of the Self” povezuje snimke reklama, političkih kampanja i obiteljskih arhiva – prikazujući nasmiješene Amerikance kako 1950-ih kupuju nove automobile ili perilice rublja, nesvjesni kako se ne radi o manifestaciji prosperiteta nego nevidljivih psiholoških manipulacija. Curtis uspijeva vješto prikazati da ideologija ne funkcionira kroz apstraktne ideje, nego kroz vrlo konkretne slike i proizvode. U tu svrhu, servira jedan od upečatljivijih primjera: Bernaysova kampanja “Torches of Freedom” iz 1929., u kojoj su žene potaknute da puše cigarete kao znak emancipacije. Ono što je počelo kao marketinški trik, postalo je širi kulturni trend, a dim cigarete pretvoren je u simbol slobode.
U kasnijim epizodama “The Century of the Self” prati kako su se psihoanalitičke ideje transformirale u novu paradigmu individualizma i ideja o gradnji identiteta na vanjski način, materijalizmom. Spominje se Wilhelm Reich, jedan od glavnih protivnika Freudovih teorija koji propituje moderni način na koji vidimo sebe, stav prema modi i površnost. U drugom dijelu, osvrće se i na Annu Freud, Freudovu kći i pionirku dječje psihologije, koja je inzistirala na kontroli nagona radi socijalne stabilnosti, dok su kasnije generacije terapeuta, posebice u Americi šezdesetih, promovirale autentičnost i samorealizaciju. To je otvorilo put prema neoliberalnom društvu koje je slavilo slobodu pojedinca, ali istodobno tu slobodu podvrgavalo tržišnim logikama. Curtisova montaža ovdje povezuje kontrakulturne pokrete šezdesetih s usponom korporativnog marketinga sedamdesetih i osamdesetih. Ono što je započelo kao potraga za unutarnjom slobodom, završilo je kao proliferacija lifestyle proizvoda i novih tržišnih niša.
Sloboda kao nova forma kontrole
Taj paradoks modernog individualizma postaje središnja tema još jednog Curtisovog serijala – “The Trap: What Happened to Our Dream of Freedom?” (2007), koji analizira na koji je način liberalna ideja slobode, posebno u angloameričkom svijetu, svedena na mjerljive i tehničke parametre. Inspiriran ekonomskim modelima i teorijom igara, sustav društvenog upravljanja tretira ljude kao racionalne jedinke koje uvijek slijede vlastiti interes. No upravo ta redukcija pojedinca na predvidljivog aktera, stvara društvo u kojem sloboda prestaje biti iskustvo i postaje mehanizam kontrole.
Curtis posebno pokazuje kako je ova logika funkcionirala u post-sovjetskoj Rusiji i u zapadnim sustavima zdravstva i obrazovanja. Ako se sloboda definira kao niz izbora unutar zadanog sustava, onda se taj sustav može beskonačno manipulirati. U “The Trap” gledamo kako se koncept mjerenja uspješnosti širi od ekonomije do javnih službi, pri čemu ljudi formalno imaju više sloboda, ali su te slobode prazne jer su uokvirene sustavima nagrade i kazne. Drugim riječima, sloboda postaje algoritam, pojedinac broj u tablici, a društvo mreža kalkulirajućih subjekata.
Redatelj pokazuje kako se ideal slobode transformirao u još jedno oruđe kontrole, za što polazi od teorije igara Johna Nasha, američkog matematičara – posebno koncepta Nashove ravnoteže, koji opisuje kako pojedinci donose odluke u sustavima u kojima se njihovi interesi međusobno preklapaju, ali nitko ne može poboljšati svoj ishod bez da promijeni ponašanje drugih. Dalo bi se pretočiti i u poznatu: “Dok jednom ne smrkne, drugome ne svane.”
Svijet počinje promatrati pojedinca kao racionalnog igrača vođenog ostvarivanjem svoje prednosti. Političke i ekonomske institucije, od RAND Corporationa (američke analitičko- savjetodavne organizacije) do Blairovih Novih laburista, prihvaćaju taj model kao osnovu upravljanja ljudima gdje umjesto moralne odgovornosti i zajedništva, prevladava logika samonadzora i mjerljivog uspjeha. Dok su Nashovi modeli u početku služili za vojne i ekonomske strategije tijekom Hladnog rata, ubrzo su vlade i institucije počele promatrati ljude kao izolirane, sebične jedinke koje se ponašaju prema proračunatoj koristi slijedeći isključivo vlastiti interes – kao igrače u društvenoj igri bez povjerenja. Ironija, koju Curtis naglašava, jest da je Nash sam bolovao od paranoidne shizofrenije, a njegove ideje o paranoičnom, sumnjičavom čovjeku postale osnova i norma suvremene politike, ekonomije i birokracije.
Politika osjećaja
Potencijalno svoju najambiciozniju studiju o povezanosti moći, individualizma i emocija u globalnom kontekstu, Curtis razvija u “Can’t Get You Out of My Head: An Emotional History of the Modern World” (2021), monumentalnom serijalu od šest epizoda. Ovaj projekt predstavlja vrhunac njegove dugogodišnje opsesije odnosom između psihologije i politike, spajajući intimne priče/biografije pojedinaca s globalnim sustavima moći uz potkovanu tvrdnju da je tzv. emocionalna povijest 20. stoljeća jednako presudna kao i politička.
Kroz niz paralelnih narativa – od Afenije Shakur, revolucionarke i Tupacove majke, do Jiang Qing, Maoove supruge, te ruskog pisca i disidenta Eduarda Limonova – Curtis gradi emocionalnu mapu svijeta u kojem se kolektivne borbe transformiraju u privatne traume, a političko u emocionalno. Ono što je nekoć značilo slobodu, danas označava samoću; introspekcija je zamijenila akciju. Uz tipičnu kombinaciju arhivskih snimki, glazbenih fragmenata i esejističke naracije, Curtis otkriva kako je suvremeni čovjek izgubio vjeru u kolektivne vizije i povukao se u vlastite emocionalne kutke. Svijet njegovih protagonista više nije toliko vođen ideologijama, već osjećajima tjeskobe ili ogorčenja koji upravljaju društvima jednako moćno kao nekadašnji politički projekti.
Ovi filmovi, promatrani zajedno, uspostavljaju sliku društva u kojem su psihologija i politika nerazdvojne: naše najintimnije želje i strahovi već su politički oblikovani, a politički sustavi psihološki manipulativni. Stavljajući znak jednakosti između želja i primarnog sredstva kontrole, Curtis interpretira povijest kao niz trenutaka u kojima subliminalne manipulacije, posebice simbolima i kodovima kojih prosječni građani nisu svjesni, oblikuju stvarnost jednako snažno kao i ekonomske ili političke odluke. Paralelno, kroz izgrađenu iluziju autentičnosti i slobode, pojedinac se sve više definira kao potrošač – kontrolirani subjekt koji nesvjesno sudjeluje u vlastitoj podložnosti.
U konačnici, Curtisova dijagnoza suvremenog svijeta kulminira u spoznaji da svaka ideja oslobođenja završava novom formom kontrole. S obzirom da je potrošačko društvo internaliziralo mehanizme moći s kojima su osjećaji postali roba – manipulacija više nije izvanjska, nego se odvija unutar samog subjekta.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
