Suvremeni profitno-orijentirani turistički razvoj pojedinih atraktivnijih svjetskih destinacija neminovno doprinose radikalnoj kulturološkoj, ekološkoj te socioekonomskoj transformaciji lokalnih sredina. Procesi kulturoloških razmjena i ekonomskih profita duboko utječu na prirodu interakcije i odnose moći između lokalnog stanovništva i privremenih konzumenata lokalnog i autentičnog života. Isto tako, dojam posjećenog mjesta perpetuira njegova nova obilježja i utiske koji domino efektom stvaraju nove impresije nadolazećih posjetioca. Godine 2019., redatelj Ben Rivers i redateljica Anocha Suwichakornpong režirali su iznimno zanimljiv primjer eksperimentalne filmske meditacije o vremenu, turizmu i transformaciji – “Krabi, 2562”.
Ova eksperimentalna dokufikcija, proizašla iz njihove ranije suradnje na instalaciji “The Ambassadors” (2018), u fokus stavlja južnu tajlandsku pokrajinu Krabi – najpoznatiju po višegodišnjoj apsolutnoj dominaciji turizma kao ne samo glavne gospodarske grane, već kao i neizostavni dio suvremenog identiteta lokalne zajednice, ali i eksploatatorskog odnosa prema prirodnom okolišu i tradicijskim kulturama. Navedeno slikovito turističko odredište, često podložno zapadnjačkim fantazijama raja na zemlji i eskapističkim motivima tropske utopije, postepeno otkriva sve svoje slojevitosti kompleksnih povijesti, razlomljenih identiteta i zamagljene stvarnosti. Ono što počinje kao naizgled filmska opservacija i portret jednog turističkog mjesta, postepeno se razvija u kinematografsko iskustvo koje radikalno mijenja način rastvaranja granica filmskog eksperimenta, fikcije i opservacijske dokumentaristike.
I Rivers i Suwichakornpong poznati su po specifičnom autorskom izričaju koji sustavno lomi, preispituje i proširuje granice filmskih rodova, žanrova i formi. Dok je Riversov film “The Sky Trembles and the Earth is Afraid and the Two Eyes Are Not Brothers” (2015) istraživao neizvjesnost u narativnoj percepciji, Suwichakornpongino djelo “By the Time It Gets Dark” (2016) tematiziralo je povijesnu traumu umjetnički istraženu u poetskim fragmentima iz snova. Upravo u navedenoj filmskoj kolaboraciji “Krabi, 2562” redatelji uspješno spajaju navedene umjetničke senzibilitete te uvode zanimljiv i inovativan eksperimentalni filmski pogled na. suvremeni društveni mozaik ove popularne tajlandske pokrajine.
Film prati bezimenu ženu – glumi ju Siraphan Wattanajinda – koja tvrdi da istražuje potencijalne turističke lokacije i internacionalna ulagačka tržišta, dok obilazi regiju pod vodstvom lokalnog muškarca. No, njezina prisutnost ubrzo postaje zagonetna i neobjašnjiva: nestaje bez upozorenja, njezin identitet postepeno nestaje, a drugi likovi preuzimaju narativnu liniju, posebice sami prirodni okoliš Krabija koji postaje istinski protagonist filma. Njegovi bujni brdoviti tropski krajolici, tradicijski štovane špilje skrivene u prašumama i propadajuća kinematografija, govore o preklapajućim temporalnostima, prapovijesnim, kolonijalnim, folklornim i modernim.
Ta mjesta služe ne samo kao postavke, već i kao konkretna oličenja društvenih sjećanja i lokalnih mitova. Kroz tiho promatranje i pažljivo sastavljene slike, “Krabi, 2562” mapira eroziju i komodifikaciju ovog nekoć svetog terena. Lokalno budističko svetište plodnosti, ispunjeno tradicijskim darovima, nalazi se pored skupina turista obučenih za plažu, koji pored hrama nesmetano i nesvjesni o potencijalnom nepoštovanju tradicijske kulture rade selfije; napušteno kino postaje dom tisuća ptica, a jumbo plakati prodaju eskapizam i raj, dok slike beskonačnih bijelih plaža pod zagušnjelim svjetlima, polako blijede u tamu.
Snažni nadrealistički predznak filma ne proizlazi iz dramatičnih narativnih obrata, već iz njegovog usporenog ritma, sanjivog tona i začudnih scena, poput čovjeka (glumac Arak Amornsupasiri) koji neometano šeće džunglom, aktivno ometa snimanje komercijalne reklame na plaži tjerajući imaginarne mistične pojave na obližnjem tropskim drvećima, dok se duhovi karakteristični za lokalne folklorne tradicije ležerno pojavljuju u kadru. Snažno se referirajući i inspirirajući opće prepoznatiljivim stilom magičnog realizma redatelja Apichatponga Weerasethakula, “Krabi, 2562” istovremeno stupa u kontakt s nadrealnim kao i svjetovnim elementima, uvodeći duhovnu i folklornu prisutnost u suvremenu turističku stvarnost lokalne zajednice.
Film razmišlja o isprepletenosti lokalne, radničke i duhovne povijesti sa sveprisutnim masovnim turizmom i čestom (auto)egzotizacijom radi povećanja turističke potrošnje internacionalnih gostiju. Također, redatelji skreću pozornost na manje vidljivi ili u potpunosti sakriveni društveni realitet, poput često potplaćenih lokalnih i stranih radnika u sektoru turizma te jeftine prodaje tradicijske kulture i folklora radi monetarnog spektakla lišenog sadržaja i konteksta. Fragmentirana, nelinearna struktura filma oponaša način na koji je identitet pokrajine Krabi konstruiran tijekom vremena – kroz slojeve mita, sjećanja i nemilosrdne suvremene turistifikacije.
“Krabi, 2562” Anoche Suwichakornpong i Bena Riversa na unikatan, žanrovski zaigran i stilistički slobodan način portretira segment suvremenog Tajlanda i njegove zarobljenosti u masovnoj turistifikaciji te posljedicama koje ono nosi po lokalno stanovništvo. Film je tih i suptilan u svojoj radikalnosti; odbija i primisao postojanja direktne narativne linije u korist fluidnog, stilski zaigranog i nepredvidljivog te refleksivnog kinematografskog prostora. Film “Krabi 2562” poziva gledatelje da pogledaju ponovno i ponovno, sve dok jedini mogući pristup temama poput suvremenog kolonijalizma, eksploataciji lokalnog stanovništva u korist krupnog kapitala te masovnom turizmu, ne postane fragmentirana, avangardna, ludička filmska forma koja snažno prkosi ikakvim žanrovskim odrednicama i formama.
Projekt “Doku-esejistički pejzaži” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
