Obalno mjesto, kišno vrijeme, mnogo šumsko-makijsko-maslinastog zelenila, nebesko-morsko-kamenog modrosivila. Ugođaj bremenit, vizualno sumoran, iako lijep, zvučno prisnažen muklom grmljavinom u daljini, potmulim hučanjem i reskim fijukom vjetra, tihim i gustim mrmorom kiše. Sve proizišlo iz vedro-sjetne tradicijske hrvatske (ali i šire regionalno balkanske) pjesme “Dodole” / “Oj, dodole”, ovdje u zvonkoj vokalnoj izvedbi Vokalno-instrumentalnog sastava Študija sa Sveučilišta u Zadru. Pjesma će utihnuti brzo, već nakon petnaestak sekundi, a podjednako će se kratko promoliti u završnici. Dodole, čapajice ili prporuše djevojke su ili djevojčice (ili momci, dječaci) koji za vrijeme suše, okićeni cvijećem i zelenilom plešu i pjevaju obredne pjesme i zazivaju kišu. Do danas održan običaj pretkršćanskoga podrijetla vezan je uz boginju Dodolu, ženu vrhovnog boga starih Slavena, Peruna, boga gromovnika, time ognja i dažda, a perun je bila stara slavenska riječ za grom.
U kratkom dokumentarnom filmu “Kuće bez krovova” (Blank, 2023.) Jakova Torića ni o čemu od toga neće biti ni slovca, ni sličice, a navedeni kontekst neće se nadati sam od sebe. Ili nam je već poznat ili ćemo se – ako ćemo – o njemu informirati. Tijekom trajanja filma uvodnu ćemo pjesmu moguće smetnuti s uma, no njezino postavljanje na retorički važna, snažna, privilegirana mjesta u cjelini vjerojatno nije slučajno i nepromišljeno. Stoga će nas ponukati da pokušamo dokučiti što je, osim pogođene ugođajne note, autor filma njome htio izraziti. Utoliko više što je riječ o gotovo jedinoj glazbi, a svakako jedinoj izvanprizornoj glazbi, u slikopisu koji bi gotovo jednako funkcionirao i bez tih tridesetak sekundi vibrantnog pjevačkog višeglasja što ga možda obgrljuje dodatnim slojem značenja.
Diplomirani povjesničar umjetnosti Jakov Torić, filmski amater koji se filmovanjem bavi u slobodno vrijeme, dosad je nanizao rukovet kratkih dokumentarnih ostvarenja – novija su “Teški dani” (2020), “Daleko je more” (2021), “Mediteraneo” (2022), “Šta je slađe od janjetine?” (2023); svi u Blankovoj produkciji – koja čine prepoznatljiv niz stilski uvelike sličnih inačica zapisa o životu obalnoga mjestašca (na otoku Murteru, naučili smo dosad, premda Torić mahom izbjegava izravno lociranje) što ljeti turistički živne, a ostatkom godine zamre. Posrijedi su svojevrsni neangažirani, promatrački, trpni, nepretenciozni dnevnički zapisi, kronike sastavljene od naoko objektivnih opisa i navođenja činjenica, no neizbježno iznesenih iz subjektivnog gledišta, obojenih osobnim doživljajem. U njima, izvan kadra, skoro nevoljko, umalo indiferentno, (ovdje) tonom suho ironičnog neoptimizma, ali ne i hladnokrvno, izgovara svoja zapažanja, a statičnom slikom, mirno, staloženo, odmjereno fiksira mediteranske krajobraze, vedute, interijere, eksterijere i ponešto življa, uključujući i sebe samoga. Sve u gotovo depersonaliziranoj maniri, jer možda to nikomu nije ni važno, no njemu samom dovoljno da svako malo pribilježi i oblikuje takvu crticu. Očito, ipak, i publici i struci, budući da se filmovi prikazuju i, ne bez razloga, katkad dobiju i poneko priznanje. Ovom prilikom, na 22. Liburnia Film Festivalu, festivalu hrvatskog dokumentarnog filma, za najbolju režiju.
Diplomirani povjesničar umjetnosti Jakov Torić, filmski amater koji se filmovanjem bavi u slobodno vrijeme, dosad je nanizao rukovet kratkih dokumentarnih ostvarenja koja čine prepoznatljiv niz stilski uvelike sličnih inačica zapisa o životu obalnoga mjestašca.
U “Kućama bez krovova” jedini protagonist je on sam, snimljen uglavnom u širokim kadrovima, često iz kuteva iz kojih mu ne vidimo lice, dok bez žurbe obavlja predsezonske male radove na (bit će, obiteljskoj) kući, očekujući turiste, a izvanprizorno pripovijedanje je, mada donekle slobodno i vrludavo, začinjeno anegdotom i gdjekojim iskošenim zapažanjem, pretežno usmjereno na neizgledno ostvarenje njegove želje i namjere da, kao zaposleni tridesettrogodišnjak, ode iz (roditeljskog) doma i odvoji se u vlastiti stan ili malu kuću. Kao i u svom dosadašnjem opusu, čini to nenametljivo podigranim sljubljivanjem uključenosti i odmaknutosti, nade i (prividne, obrambene) ravnodušnosti, činjeničnog registriranja i poetičnog iskoraka, sve s mjericom prigušenog crnog humora.
Pjesmu “Dodole” ovdje možemo, primjerice, shvatiti kao metaforu poćuta da je nemogućnost kupnje vlastitog stambenog prostora u nas podjednako drevno stanje kao i taj drevni običaj. Dugotrajna suša neostvarivosti nikako da mine, unatoč usrdnom prizivanju kiše koja bi sočno natopila žedno tlo i pružila barem malu zraku nade u procvat. Iako početkom filma uistinu daždi, kapi je nedovoljno da život pokrenu iz ustajalosti.
“Kad je kuća gotova, onda čovik umre. Tako kažu Kinezi ili Indijci”, zaključna je pripovjedačeva, prije no što se dodole u pjesmi milom bogu pomole.