“Zemlja za nas” (Zagreb film, 2024.), cjelovečernji prvenac Karle Crnčević, čiji je kratki prvenac i zasad jedinac, dokumentarno-eksperimentalno “Divlje cvijeće” / “Wild Flowers” (Elias Querejeta Zine Eskola / Samostalna produkcija; 2022.), nagrađen glavnim nagradama na Međunarodnom festivalu dokumentarnog i kratkog filma ZINEBI u španjolskom Bilbau te na 39. Kurzfilmu u njemačkom Hamburgu, otpočinje razmjerno tajanstveno, sugerirajući ulazak u kakav svijet misterija, magije, čarolija i onostranosti.
“Kao svaka prava bajka i ova počinje pastelno i sneno. … Čudesno i nadnaravno prepliću se sa zbiljskim, a između stvarnog i izmišljenog nema pravih razlika. … Na kraju puta obitavale su one koje su otočani zvali – ni žene ni đavli. Zvali su ih vještice.” Tako nas, uz šum mora i škripu šljunka pod kotačima kombija, tihim glasom upućuje izvanprizorna pripovjedačica, u prvom licu, govoreći i to da je onamo prvi put stigla trajektom u jesensko predvečerje. Pritom u slici vidimo približavanje kamere s mora, kao u subjektivnom kadru, praznoj plaži koja nipošto nije i ne može biti trajektno pristanište, a klimatsko-vremenske okolnosti ne čine se jesenskim predvečerjem. Vožnja kombija makadamom, također navedena u uvodnoj besjedi, vidljiva je i u slici, dok vozila podižu prašinu vijugavom cestom koja kao da vodi u kakvu egzotičnu nedođiju u tko zna kojem dalekom kutku svijeta, gdje nekim drevnim načinom života žive dosad ili barem donedavno suvremenoj civilizaciji neotkriveni autohtoni žitelji.
Izvanprizorna naracija, ich forma, kao i rečeni ugođaj bit će napušteni već u trećoj minuti, a ostatkom filma prevladavat će ton poprilično tvrdoga realizma, prizemljenosti koju možemo usvojiti i u najdoslovnijem smislu, budući da su protagonistice, pripadnice naslovne udruge i zajednice, Zemlja za nas, ponajprije okrenute zemlji i zemljoradnji. Otočna kuća, novija, drvena, dojma priručno podignute nastambe, možda i još poneko zdanjce u blizini, daleko od mora koje se katkad nazire dolje u daljini, dom je grupe žena i pokojeg djeteta, što ondje, na tom zemljištu vrtova, maslinika, suhozida, kamena i makije rade marljivo, trudbenički, težački, od jutra do mraka. Ondje su, shvatit ćemo postupno, svojevoljno udružene u zajednicu, nekovrsnu komunu zamišljene ravnopravnosti i vlastitih pravila te odmaka, izmještaja, bijega iz standardnog svagdana, potrošačkog društva današnjice, neke, bit će, prošlosti koja im nije bila po volji, s idejom budućnosti koja bi mogla biti bolja, smislenija, zadovoljnija. Svojevrsni konstruktivni hipiji 21. st. Jedna od filmskih asocijacija mogao bi biti prizor iz kultnih “Golih u sedlu” (1969) Dennisa Hoppera u kojem jahače na motociklima, u planinama Novog Meksika srdačno ugoste organizirana djeca cvijeća odbjegla od establišmenta.
Ideja o životu u prirodi, miru i slobodi, na osami, daleko od ureda, radnog vremena, šefova, karijera, suvremene užurbanosti, medija, reklama, konzumerizma i inih uzročnika stresa, sanjarija je ili tlapnja razmjerno prisutna, no najčešće samo u zraku, na riječima, u mislima, a malo se tko njome bavi toliko ozbiljno da bi se uistinu odvažio provesti je u djelo. U takvim fantazijama zamišlja se, dakako, više-manje lagodno i bezbrižno plandovanje, ali vjerojatno je svakomu jasno da bez motike nema kruha i da je takvo bivstvovanje najljepše dok je sigurno ugniježdeno u predodžbi.
Ideja o životu u prirodi, miru i slobodi, na osami, daleko od ureda, radnog vremena, šefova, karijera, suvremene užurbanosti, medija, reklama, konzumerizma i inih uzročnika stresa, sanjarija je ili tlapnja razmjerno prisutna, no najčešće samo u zraku, na riječima…
U suradnji s protagonisticama, “Zemlja za nas” bez romantiziranja i uljepšavanja pokazuje nemilu zbilju svakodnevice takvoga života. Radi se predano, od jutra do sutra, problemi pljušte sa svih strana, a premda je grupa okupljena dobrovoljno, oko iste ideje, sa zajedničkim ciljem, nesporazumi, neslaganja i nerazumijevanje malne su stalno prisutni. O svemu se pokušava dogovoriti i nesuglasja usuglasiti na čestim sastancima u kojima nema formalno nadređenih, no, barem u izabranim prizorima, riječ je o razgovorima punima nesklada, nejasnoća i šumova u komunikaciji. Ti se susreti doimaju podjednako psihoterapijskim koliko i radnima te ne daju odmah primjetne praktične rezultate, iako zajednica nastavlja (dovoljno) uspješno funkcionirati. U dobroj se mjeri čini da se nevolje, odnosi i problemi (koje se ovdje ne naziva izazovima i prilikama) u suštini ne razlikuju od onih u civilizacijskim okvirima iz kojih se izbjeglo.
Malo će se u filmu vidjeti ozarenosti, radosti, osmijeha, opuštenosti, lakoće, mnogo više napora, umora, strepnje, nesigurnosti, zabrinutosti, smrknutosti. Neće biti prizora, primjerice, proslava, zabava, zajedničkog kuhanja ili sličnoga koji bi dočaravali opću sreću i veselje, neće se prikazivati ni nabrajati vrline, postignuća i uspjesi zajednice te bi se moglo čak pomisliti da je riječ o ostvarenju kritičkoga odnosa prema dometima otjelovljenja utopije. No tomu nije tako – u skladu s pretpostavljenim razlozima koji su ih ponukali da svoje živote skrenu u ovomu smjeru, filmaši (i redateljica Karla Crnčević je, koliko shvaćamo, pripadnica šire zajednice Zemlje za nas) i protagonistice pošteno su se i odvažno klonili pošasti samopromidžbe i ispraznog bojenja ružičastim te predstavili sebe i svoj put realnom dioptrijom, čime vrijednosti njihovih nastojanja i dosega nisu nimalo umanjene ni omalovažene. I spomenuti početak filma koji priziva očuđenje, da bi se cjelina poslije odvijala u drugom ključu, vjerojatno se može čitati kao upozorenje na raskorak između mašte i stvarnosti.
O radu i djelovanju neprofitne udruge Zemlja za nas, smještene na Braču, vrlo se dobro možemo informirati na njihovu portalu zemljazanas.com i na njihovoj Facebook stranici, na kojima je ponuđena znatno optimističnija slika od ove filmske.