Recenzije"Bobi Wine: Narodni predsjednik" - U ime kralja i naroda

“Bobi Wine: Narodni predsjednik” – U ime kralja i naroda

|

Veljača i Oscari na Dokumentarnom nekako idu ruku pod ruku. Zatišje pred ZagrebDox i ostatak zaposlene godine, koristimo za koncentraciju na najveću svjetsku filmsku nagradu. Da, istu onu na koju su dokumentaristi i producenti često imali itekakvih opravdanih prigovora. O svemu tome moći ćete uskoro čitati u tekstu Lucije Furač, dok ćemo se mi posvetiti dokumentarcu “Bobi Wine: Narodni predsjednik” / “Bobi Wine: The People’s President” (2022) debitantskih autora Christophera Sharpa i Mosesa Bwaya. Film u čijem je središtu glazbenik-političar Bobi Wine, pravog imena Robert Kyagulanyi Ssentamu, kroz pet godina prati njegovu političku borbu protiv vječnog predsjednika Ugande Yowerija Musevenija. Na tom putu dočekuju ga očekivano velike zapreke, parelelno uživajući ogromnu podršku ove istočnoafričke države od pedesetak milijuna pretežno mladih duša; dvije trećine mlađih od 35 godina – također broj godina Musevenijeve vlasti. Film je imao svjetsku premijeri u Veneciji u rujnu 2022. godine, hrvatsku na prošlogodišnjem ZagrebDoxu. Osim nominacije za Oscara, tu su i tri (po najsvježijim informacijama – nepotvrđene) nominacije za BAFTA-u, Nagrada Međunarodnog udruženja dokumentarista (IDA Documentary Awards)…

Svakako nezanemariv nagradno-nominacijski učinak za debitantski britansko-ugandski redateljski dvojac; Christopher Sharp rođen je u Ugandi, s deset se vratio na europski otok, kasnije se kao montažer okušavši u glazbenim videima i reklamama; Uganđanin Bwayo je, s druge strane, u projekt ubačen najprije kao pomoćni kamerman, da bi nakon povlačenja glavnog fotografskog dua – Sam Benstead Michele Sibiloni – zbog pogoršanja sigurnosne situacije, dobio mnogo veće ovlasti kao glavni čovjek na terenu. Bwayo je nakon završetka filma, uslijed prijetnji napustio Ugandu, zatraživši politički azil u SAD-u.

Naši čitatelji možda će se sjetiti dokumentarca “Call Me Kuchu” (Katherine Fairfax Wright i Malika Zouhali-Worrall, 2012.), koji se bavi institucionaliziranom kriminalizacijom homoseksualaca od strane de facto kralja Musevenija. Situacija se zbog jakog međunarodnog pritiska (čitaj zatvaranja financijske pipe) u međuvremenu ponešto smirila, no recentni pokušaji ponovnog guranja anti-gej zakona u ugandskom parlamentu, samo dokazuju da na ovom polju još dugo neće biti pravog mira. Zanimljivo je povući paralelu s “Kuchuom”, jer je glavni antistabilizirajući nazivnik prisutan u oba dokumentarca – upravo predsjednik Yoweri Museveni. Ovaj je nakon tipičnog afričkog, nasilno-oružanog dolaska na vlast 1986. godine, obećavao demokratska brda i još demokratskije doline. Od toga, naravno, ništa. “Afrički narod, stanovnici Ugande, imaju pravo na demokratsku vladu. To nije usluga od strane bilo kojeg režima. Suvereni narod mora biti javnost, a ne vlada”, rekao je na predsjedničkoj inauguraciji Museveni, 29. siječnja 1986. godine.

“Nisam kriminalac, ja sam predsjednički kandidat”, uzviknut će Robert Kyagulanyi Ssentamu iza rešetki policijskog automobila. Prkos i ponos u jednome.

U međuvremenu se Museveni od idealističkog revolucionara – kojem se, kako doznajemo u filmu, divio i sam glazbenik-političar Bobi Wine – pretvorio u afrički diktatorski klišej, optuživan za korupciju, teško zatiranje ljudskih prava, gašenje novinarskih sloboda, proganjanje političkih neistomišljenika… Tu negdje teleportirani smo filmom “Bobi Wine: Narodni predsjednik”, točnije za vrijeme predsjedničkih izbora 2016. i kandidature 32-godišnjeg glazbenika, koji vedrim i inkluzivnim govorima svojoj mladoj naciji budi nadu u bolje sutra. Dakako, u Ugandi ništa nije toliko lako, pa ćemo u nešto manje od dva sata službeno izašlog materijala (od nekoliko tisuća sati ukupno snimljenog) vidjeti najbolje i najgore od Afrike na jednom mjestu: od pomalo naivnog, ali razoružavajućeg idealizma i nesalomljivog optimizma do metastazirane koruptivne hobotnice vladajuće oligarhije, koja utječe na sve pore društva. I kojem je dobrobit istoga zadnja rupa na svirali. Ostati na vlasti pod svaku cijenu, promijeniti ustav, zatvoriti oporbene čelnike, nagomilati lažne optužbe, falsificirati izbore, okrenuti vojsku protiv naroda i prosvjednika – Musevenijev je poučak koji ga je, između ostalog, i održao toliko desetljeća na vlasti. Naravno, bez ikakvih pozitivnih društveno-ekonomskih reformi.

Bwayove verité snimke s terena nerijetko su šokantne, sirove, izuzetno frustrirajuće iz ove naše (koliko-toliko) funkcionirajuće europske demokratske pozicije: šibanje i pucanje na prosvjednike, napad vojske na gradonačelnika Kampale za vrijeme uzimanja TV-izjave, premlaćivanje samog Winea i konfisciranje glasačkih listića kako bi ovaj izgubio mogućnost predsjedničke kandidature… “Bobi Wine: Narodni predsjednik” bez zjapećih kompromisa i s tek trunčicom povremene (pre)dinimačne spotovske vizualnosti, uspjelo kontrastira međusobnu dinamiku nemoći većine i okoštale nekažnjivosti manjinske oligarhije. Sve u ugandskoj, zapravo Musevenijevoj pervertirano obrnutoj interpretaciji Lincolnovog government of the people, by the people, for the people… No, i u takvim, najtežim okolnostima, iz getovskog blata niknut će pojedinac sposoban promijeniti svijet. Nada koju nikome ne možete oduzeti. “Nisam kriminalac, ja sam predsjednički kandidat”, uzviknut će Robert Kyagulanyi Ssentamu iza rešetki policijskog automobila. Prkos i ponos u jednome.

"Bobi Wine: Narodni predsjednik" / "Bobi Wine: The People's President"
Režija: Christopher Sharp i Moses Bwayo
Producenti: John Battsek i Christopher Sharp
Direktor fotografije: Sam Benstead
Montaža: Paul Carlin
Glazba: Dan Jones
Zemlje podrijetla: Ujedinjeno Kraljevstvo / Uganda / SAD
Godina proizvodnje: 2022.
Trajanje: 113 minuta

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Režija: Christopher Sharp i Moses Bwayo<br> Producenti: John Battsek i Christopher Sharp<br> Direktor fotografije: Sam Benstead<br> Montaža: Paul Carlin<br> Glazba: Dan Jones<br> Zemlje podrijetla: Ujedinjeno Kraljevstvo / Uganda / SAD<br> Godina proizvodnje: 2022.<br> Trajanje: 113 minuta"Bobi Wine: Narodni predsjednik" - U ime kralja i naroda