PočetnaRecenzije "Brat po krvi" - Američki superjunak u indijskom sirotištu

[ZAGREBDOX 2014] “Brat po krvi” – Američki superjunak u indijskom sirotištu

|

Čitajući strane osvrte na srceparajući dokumentarni uradak Stevea Hoovera, “Brat po krvi” / “Blood Brother” (2012), naišli smo i na kritičarsku tekuću izlučevinu iz relativno poznatog medija, koje Amerikančev film o volonteru koji se brine za napuštenu indijsku siročad oboljelu od AIDS-a, naziva “pretežno narcisističkim skretanjem pozornosti na svoj rad”.

Moramo li se uvijek rukovoditi političkom korektnošću na krilima androgenog jednoroga, koja čak i na ovakvo očito narušavanje enciklopedijskog shvaćanja izraza zdrav razum, lakonski sliježe ramenima i mrmlja nešto u stilu: “Svi imaju pravo na svoje mišljenje”?

Zar smo u današnje prebrzo, prežestoko i prebalavo vrijeme, postali vjerni zatočenici društveno prihvatljivog ciničnog poremećaja, koje čak i u jednom od najaltruističnijih dokumentaraca posljednjeg desetljeća traže nepostojeće mane?

Projiciramo li, do vraga, vlastite demone i na nešto toliko nevino, nepomućeno i istinski čisto, kao što je dječja ljubav? Znamo li uopće prepoznati osobnu ljepotu? Znamo li je prepoznati u drugima? Znamo li više uopće što taj izraz zapravo znači?

Amerikanac Rocky Braat nije spadao u najoštrije noževe vlastitog razreda. Zapravo – lako se sad smijati, ‘jelte – kako je sam svojim dječačkim šarmom ekspresno bezbrižno zaključio: “Bio sam na granici retardiranosti, konstantno boraveći u posebnim razredima za takvu djecu”.

Zamislite koliko je hrabrosti, ludosti i svih ostalih Gargamelovih međusastojaka bilo potrebno ovom mladom Amerikancu kako bi se otisnuo na put duhoubijačko glomazne Indije i započeo novi život?

Da, Rocky vjerojatno nije znao sažimati svoje misli poput druge djece. Škola jednostavno nije bila njegova šalica čaja. I kako to obično biva, na prijelazu u odrasli univerzum našem Rockyju su se počele vrzmati misli o promjeni životnog smjera. Traženju mira i autentičnosti. Koliko puta ste od neposredne okoline čuli izjavu “Želim više od života!”? Koliko, zapravo, znate ljudi koji su to isto i napravili? Prsti… jedne ruke?

Zamislite koliko je hrabrosti, ludosti i svih ostalih Gargamelovih međusastojaka bilo potrebno ovom mladom Amerikancu kako bi se otisnuo na put duhoubijačko glomazne Indije i započeo novi život?

Rocky Braat napravio je upravo to, pronašavši unutarnji mir pomažući napuštenim indijskim siročićima oboljelim od AIDS-a. Sirotište blizu grada Chennaija, koje se nalazi na jugu zemlje, bit će Braatov dom sljedećih nekoliko godina. U najvećoj utakmici života, bez stalne plaće i konstantnog priliva sredstava, Braat će u tom razdoblju najviše ovisiti o dobrohotnosti i debljini novčanika vlastiih poznanika i prijatelja.

“To su moja djeca”, govori Rocky svojem prijatelju i redatelju dokumentarca “Braća po krvi”, Steveu Hooveru. I Hoover je iznenađen promjenom nekad najbližeg prijatelja, koji se zbog isteka vize morao prisilno vratiti u Pittsburg. Birokracija ponekad zna biti uistinu brutalan protivnik, što je na svojoj koži najbolje osjetio upravo Rocky, koji se zbog propisa – i protiv svoje volje – morao privremeno iskrcati u domovinu.

Blood Brother

Povratkom u Indiju, ovaj put uz budno oko kamere redatelja-prijatelja Stevea Hoovera, gledatelji napokon počinju percipirati značaj i važnost Rockyjevog rada u sirotištu. Za neke tata, za neke mama, no za većinu tih prelijepih indijskih nesretnika Rocky-na – kako mu ti vedri mališani svakodnevno tepaju – predstavlja posljednji dodir humanosti na tom zaboravljenom i prezrenom komadu prašine. Rocky-na tim malim Indijcima predstavlja – SVE.

U pomalo mistični i dezorijentirajući svijet uveo nas je Steeve Hoover u svom narativno preciznom dokumentarnom ostvarenju, uglavnom prožetom Rockyjevim životnim voice overom, koji produbljuje ionako dobrano zaoranu i uspostavljenu intimnu brazdu.

Na svijetu u kojem superjunaci svoj dnevni kruh zarađuju isključivo na coverima najnovijih DVD izdanja američkih blockbusterskih bućkuriša, Rocky Braat vlastitim primjerom pokazuje kako junaci ponekad mogu doći i iz najneočekivanijih smjerova.

I zato, možda upravo zbog svega napisanog, pogledajte dokumentarac “Brat po krvi”. Zaplačite na scenu Rockyjevog povratka u sirotište. Raznježite se na magnitudu nediskriminatorne Amerikančeve brige za deformiranu i na smrt bolesnu djecu. Iskreno pogledajte u oči tog svakog malog ljudskog bića…

Ako još uvijek mislite da se radi o “narcisoidnom privlačenju pažnje”, pošaljemo vam mail onog kritičarskog nesretnika. Imat ćete o čemu pričati, uvjereni smo u to…

"Brat po krvi" / "Blood Brother"
Režija: Steve Hoover
Godina proizvodnje: 2013.
Zemlja podrijetla: SAD
Trajanje: 92 minute

Povezani tekstovi

“Hollywoodgate” – Tko je ovdje luđi?

Ibrahim Nash'at u filmu "Hollywoodgate" ne bilježi toliko banalnost koliko okrutnu glupost i nasilnu nepismenost talibanskih vođa.

“Blum – Gospodari svoje budućnosti” – Propaganda općeg boljitka

"Blum – Gospodari svoje budućnosti" (2024) Jasmile Žbanić nas podsjeća i sokoli na to da možemo djelovati za opće dobro.

18. Subversive Film Festival: “Prema zapadu, u Zapati” – Moćan autorski debi kao otisak antologijske ljepote

Dojmljivo je kako se u filmu "Prema zapadu, u Zapati" , sloj po sloj, nenametljivo i eliptično, razlaže jedna individualna pripovijest.

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U četvrtak riječka premijera “Mirotvorca” Ivana Ramljaka

U četvrtak se održava riječka premijera dokumentarnog filma "Mirotvorac" (Factum, 2025.) redatelja Ivana Ramljaka.

Izlišnost iluzija

Od 26.5. do 3.6. ove godine u Novom Sadu je održano 70. Sterijino pozorje.

“Funk YU” – Nedostupna singlica pod bljeskom disko-kugle

"Funk YU" (2024) redatelja Franka Dujmića, osim tematskim sadržajem, osvaja i kao privlačan slikovno-zvučni sustav.

Vraćaju se “Doksi u Kleti” uz projekciju “Grand Prizea” Anje Koprivšek

Nakon godine dana pauze vraćaju se "Doksi u Kleti", uz projekciju "Grand Prizea" (2024) redateljice Anje Koprivšek.

1. “Dokumentarni.days”, drugi dan: Vlastita obitelj ispred kamere

Drugoga dana prvog izdanja programa "Dokumentarni.days", upriličena je dodjela 6. Nagrade Dokumetar, potom i panel "Aktualni trenutak hrvatske dokumentaristike: Obiteljski dokumentarni film".

1. “Dokumentarni.days”, prvi dan: Civilizacijski domet

U zagrebačkom Dokukinu KIC, 11. i 12. lipnja održani su prvi "Dokumentarni.days", priredba u organizaciji Udruge Dokumetar.

Filmski kolaž nestanka, konzumerizma i sjećanja

Ben Rivers i Anocha Suwichakornpong režirali su iznimno zanimljiv primjer eksperimentalne filmske meditacije - "Krabi, 2562" (2019).

6. Nagrada Dokumetar: “Motel” Filipa Mojzeša je najbolji hrvatski dokumentarni film 2024. godine!

Ovogodišnju, šestu po redu Nagradu Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2024., dobio je "Motel" (2023) Filipa Mojzeša.

“Hollywoodgate” – Tko je ovdje luđi?

Ibrahim Nash'at u filmu "Hollywoodgate" ne bilježi toliko banalnost koliko okrutnu glupost i nasilnu nepismenost talibanskih vođa.

“Blum – Gospodari svoje budućnosti” – Propaganda općeg boljitka

"Blum – Gospodari svoje budućnosti" (2024) Jasmile Žbanić nas podsjeća i sokoli na to da možemo djelovati za opće dobro.
Režija: Steve Hoover<br> Godina proizvodnje: 2013.<br> Zemlja podrijetla: SAD<br> Trajanje: 92 minute[ZAGREBDOX 2014] "Brat po krvi" - Američki superjunak u indijskom sirotištu