Čitajući strane osvrte na srceparajući dokumentarni uradak Stevea Hoovera, “Brat po krvi” / “Blood Brother” (2012), naišli smo i na kritičarsku tekuću izlučevinu iz relativno poznatog medija, koje Amerikančev film o volonteru koji se brine za napuštenu indijsku siročad oboljelu od AIDS-a, naziva “pretežno narcisističkim skretanjem pozornosti na svoj rad”.
Moramo li se uvijek rukovoditi političkom korektnošću na krilima androgenog jednoroga, koja čak i na ovakvo očito narušavanje enciklopedijskog shvaćanja izraza zdrav razum, lakonski sliježe ramenima i mrmlja nešto u stilu: “Svi imaju pravo na svoje mišljenje”?
Zar smo u današnje prebrzo, prežestoko i prebalavo vrijeme, postali vjerni zatočenici društveno prihvatljivog ciničnog poremećaja, koje čak i u jednom od najaltruističnijih dokumentaraca posljednjeg desetljeća traže nepostojeće mane?
Projiciramo li, do vraga, vlastite demone i na nešto toliko nevino, nepomućeno i istinski čisto, kao što je dječja ljubav? Znamo li uopće prepoznati osobnu ljepotu? Znamo li je prepoznati u drugima? Znamo li više uopće što taj izraz zapravo znači?
Amerikanac Rocky Braat nije spadao u najoštrije noževe vlastitog razreda. Zapravo – lako se sad smijati, ‘jelte – kako je sam svojim dječačkim šarmom ekspresno bezbrižno zaključio: “Bio sam na granici retardiranosti, konstantno boraveći u posebnim razredima za takvu djecu”.
Zamislite koliko je hrabrosti, ludosti i svih ostalih Gargamelovih međusastojaka bilo potrebno ovom mladom Amerikancu kako bi se otisnuo na put duhoubijačko glomazne Indije i započeo novi život?
Da, Rocky vjerojatno nije znao sažimati svoje misli poput druge djece. Škola jednostavno nije bila njegova šalica čaja. I kako to obično biva, na prijelazu u odrasli univerzum našem Rockyju su se počele vrzmati misli o promjeni životnog smjera. Traženju mira i autentičnosti. Koliko puta ste od neposredne okoline čuli izjavu “Želim više od života!”? Koliko, zapravo, znate ljudi koji su to isto i napravili? Prsti… jedne ruke?
Zamislite koliko je hrabrosti, ludosti i svih ostalih Gargamelovih međusastojaka bilo potrebno ovom mladom Amerikancu kako bi se otisnuo na put duhoubijačko glomazne Indije i započeo novi život?
Rocky Braat napravio je upravo to, pronašavši unutarnji mir pomažući napuštenim indijskim siročićima oboljelim od AIDS-a. Sirotište blizu grada Chennaija, koje se nalazi na jugu zemlje, bit će Braatov dom sljedećih nekoliko godina. U najvećoj utakmici života, bez stalne plaće i konstantnog priliva sredstava, Braat će u tom razdoblju najviše ovisiti o dobrohotnosti i debljini novčanika vlastiih poznanika i prijatelja.
“To su moja djeca”, govori Rocky svojem prijatelju i redatelju dokumentarca “Braća po krvi”, Steveu Hooveru. I Hoover je iznenađen promjenom nekad najbližeg prijatelja, koji se zbog isteka vize morao prisilno vratiti u Pittsburg. Birokracija ponekad zna biti uistinu brutalan protivnik, što je na svojoj koži najbolje osjetio upravo Rocky, koji se zbog propisa – i protiv svoje volje – morao privremeno iskrcati u domovinu.
Povratkom u Indiju, ovaj put uz budno oko kamere redatelja-prijatelja Stevea Hoovera, gledatelji napokon počinju percipirati značaj i važnost Rockyjevog rada u sirotištu. Za neke tata, za neke mama, no za većinu tih prelijepih indijskih nesretnika Rocky-na – kako mu ti vedri mališani svakodnevno tepaju – predstavlja posljednji dodir humanosti na tom zaboravljenom i prezrenom komadu prašine. Rocky-na tim malim Indijcima predstavlja – SVE.
U pomalo mistični i dezorijentirajući svijet uveo nas je Steeve Hoover u svom narativno preciznom dokumentarnom ostvarenju, uglavnom prožetom Rockyjevim životnim voice overom, koji produbljuje ionako dobrano zaoranu i uspostavljenu intimnu brazdu.
Na svijetu u kojem superjunaci svoj dnevni kruh zarađuju isključivo na coverima najnovijih DVD izdanja američkih blockbusterskih bućkuriša, Rocky Braat vlastitim primjerom pokazuje kako junaci ponekad mogu doći i iz najneočekivanijih smjerova.
I zato, možda upravo zbog svega napisanog, pogledajte dokumentarac “Brat po krvi”. Zaplačite na scenu Rockyjevog povratka u sirotište. Raznježite se na magnitudu nediskriminatorne Amerikančeve brige za deformiranu i na smrt bolesnu djecu. Iskreno pogledajte u oči tog svakog malog ljudskog bića…
Ako još uvijek mislite da se radi o “narcisoidnom privlačenju pažnje”, pošaljemo vam mail onog kritičarskog nesretnika. Imat ćete o čemu pričati, uvjereni smo u to…
