“Novo kino Raj” / “Nuovo Cinema Paradiso” (1988.), u nas češće “Kino Raj”, talijanski cjelovečernji igrani film Talijana Giuseppea Tornatorea, namah klasik, cijenjen, voljen, gledan, olovoren, među inime, Oscarom i Zlatnim globusom za najbolji film izvan engleskog govornog područja i Velikom nagradom žirija u Cannesu. Melodramska romansa i nostalgična priča o čaroliji sedme umjetnosti te društvenoj važnosti kinodvorane kao stjecišta određenih zajedničkih težnji, ispoljavanja osjećaja, katarzičnog proživljavanja tuđih, u zbilji prostog pučana nedosežnih intimnih i spektakularnih pustolovina, u sicilijanskom mjestašcu, selu Giancaldo, neposredno i nedugo poslije Drugoga svjetskog rata. U doba prije televizije te drugih medija i dostupnih razonodnih zanimacija snažne privlačnosti i zanosnog poticaja fantazije o neznanim mogućnostima.
“Novo kino Buje” / “New Cinema Buie” / “Nuovo Cinema Buie” (Antitalent / Videoest / HRT; 2021.), cjelovečernji dokumentarni film Talijana Alessija Bozzera, čija je hrvatska premijera održana na 20. Liburnia Film Festivalu, u Opatiji, naslovom, dakako, snažno priziva rečeni slikopis. Ne slučajno. Niti neprimjereno ili suvišno. Bozzer – potpisnik, uz ostalo, u nas razmjerno zapaženog dokumentarnog filma talijansko-jugoslavenske prošlosne teme “Trst, Jugoslavija” / “Trieste, Yugoslavia” (2017) – je, veli, naslov prvotno izabrao privremeno, kako bi potencijalnim financijerima, producentima, ponudio jednostavnu smjernicu za razumijevanje nakana zamišljenog djela u nastanku, no zadržao ga je za stalno jer nije bilo razloga ni potrebe smišljati drugi. Svojevrsno pozivanje na “Novo kino Raj” ne odjekuje pretenciozno u smislu kakvosnog odmjeravanja s uglednim prethodnikom, već s notom duhovitosti oblikuje dobrodošao dodatni kontekst koji nimalo ne šteti samome filmu, niti će gledatelju neupoznatom s Tornatoreovim ostvarenjem umanjiti doživljaj, dok će onome koji ga bolje pamti ponuditi zgodne poveznice i usporednice.
Mjesto radnje “Novog kina Buje” istarski je gradić Buje, neposredno poslije Drugoga svjetskoga rata, kad je Bujština, nastanjena podjednako Hrvatima/Jugoslavenima i Talijanima – i jedni i drugi bjehu Istrani/Istrijani – bila dijelom Slobodnog Teritorija Trsta, Zone B (1945./1947. – 1954.), pod jugoslavenskom vojnom upravom. Talijanski se identitet potiskivao, jugoslavenski(-hrvatski) poticao, a premda pokoji sugovornik opisuje poneku nevolju kojoj je bio izložen zbog talijanskog podrijetla, cjelina teži stvoriti sliku ugodnog dobrosusjedskog prihvaćanja i zajedništva. Žarište filma usmjereno je na rad i djelovanje mjesnoga kina, otvorenog 1950. godine, koje je, kao i ono u Giancaldu, okupljalo mještane u prostor gotovo izvan doticaja sa svagdanom, u kojemu se slatko i neopterećeno prepuštalo imaginarijima geografski i iskustveno dalekih svjetova na srebrnom ekranu. “Ništa važnije nije bilo nama nego doći u kino”, prisjeća se gospođa, tadašnja školarka. “Jer tu smo bili slobodni. Nije nas napadao ni odgojitelj, ni upravitelj. Tu smo se osjećali sretni. Kako da kažem, povlašteni.” Američki “Zameo ih vjetar” Victora Fleminga, sovjetski “Kameni cvijet” Aleksandra Ptuška, meksički “Jedan dan života/Mama Juanita” Emilia Fernándeza, njemačko-talijansko-jugoslavenski “Winnetou” Haralda Reinla… duboko su se doimali uglavnom mlađih Bujanina/Bujaca i Bujanki/Bujki, dočim stariji žitelji ipak nisu bili toliko skloni toj vrsti suvremene razonode.
I “Novo kino Raj” i “Novo kino Buje” nenametljivo, ali nedvojbeno veličaju dvoranski kino doživljaj o kojem se i danas nerijetko govori kao o jedinom pravom tj. nenadmašnom načinu gledanja i usvajanja filma…
Slično “Novom kinu Raj”, “Novo kino Buje” kao središnje likove izdvaja svome zvanju i pozivu predane projekcioniste i voditelja kina o kojima, budući da više nisu među nama, mahom govore njihovi potomci. Pitanje cenzure, koju u Tornatorea obavlja lik svećenika, nalažući da se iz filmova izrežu poljupci (“Pornografija!”) – što je u tom djelu dovelo do elegantno dirljive završnice – u Bozzera je također dotaknuto, no u nas se o tomu vodilo računa na višoj instanci, pazeći da filmovi snažnijih i našem narodu prepoznatljivijih političkih stremljenja neskladnih državnoj liniji naprosto ne budu pušteni u optjecaj.
Ostvareno pretežno kroz razgovore sa sudionicima i svjedocima ondašnjice, danas najvećma u trećoj dobi, uz podosta isječaka iz igranih filmova i “Filmskih novosti”, potkrepljeno novinskim naslovima i člancima te arhivskim fotografijama, kao i s ponešto igranih rekonstrukcijskih ilustracija, “Novo kino Buje” svoju filmskost naglašava i metafilskim okvirom u kojem sudionici filma, sa sumještanima, gledaju taj film u kojem su sudjelovali (“Novo kino Buje”), ni manje, ni više, nego u bujskom kinu, pri čemu mnogi, sad kao gledatelji, emotivno reagiraju na sebe kao protagoniste koje upravo prate na velikom platnu.
I “Novo kino Raj” i “Novo kino Buje” nenametljivo, ali nedvojbeno veličaju dvoranski kino doživljaj o kojem se i danas nerijetko govori kao o jedinom pravom tj. nenadmašnom načinu gledanja i usvajanja filma i djela sedme umjetnosti nasuprot, primjerice, individualnom, osamljeničkom gledanju na zaslonu računala. U “Novom kinu Raj”, međutim, pokazane su i inačice prikazivanja daleko od optimalnih kojima je, vjerojatno mnogogdje, u nas zacijelo, često bio izloženo nemalo filmoljubaca dvadesetog stoljeća – izrezani prizori, uništena vrpca, loš zvuk, slika napola, čekanje između rola koje pristižu biciklom iz kina u susjednom selu, prikazivanje na pročelju kuće čiji stanar ulazi u sliku izlazeći na vlastiti balkon da se požali na buku izvana, dok se ton razlijeva iz malog zvučnika s druge strane trga… U “Novom kinu Buje” gospodin koji je kao dječak vrtio ručicu projektora i tako zaslužio da istodobno besplatno gleda program iz projekcijske kabine, radosno se sjeća kako je brojne filmove vidio nekoliko desetaka puta, naučivši napamet sve dijaloge. (I u “Novom kinu Raj” jedan svat zasuženih očiju izgovara dijaloge unaprijed.) No kako sa svog radnog mjesta nije imao vidik na platno u dvorani, konstruirao je pomagalo pomoću kojeg ga je gledao u zrcalu, ali sve – okrenuto naglavce! I to, zar ne, ulazi u stara dobra vremena pravih kina.