Ako nas pamćenje dobro služi (a još uvijek bi trebalo), u ovih devet godina rada portala nismo se susretali s dokumentarnim filmovima hrvatskog autora Davora Sanvincentija (Koper, 1979.). To će se ubrzo promijeniti, jer ćemo na ovogodišnjem, punoljetnom ZagrebDoxu, baš danas (srijeda, 6.4.) moći pogledati njegov esejistički dokumentarac “Mjesta koja ćemo disati” (Petikat, 2022.). Film se možda u najkraćim crtama može opisati kao multisenzorno iskustvo, na osi promišljanja o ljudskom odnosu prema prirodi. Sanvincenti je multimedijalni umjetnik koji djeluje unutar područja fenomenologije audiovizualnog i antropologije vizualne kulture, fokusirajući se – kako kaže kratki bio na službenoj stranici ZagrebDoxa – na propitivanje različitih stanja i oblika ljudskih osjeta i percepcija. Naš sugovornik se, pak, bavi različitim medijima: od filma i videa, do fotografije, raznih instalacija te audiovizualnih performansa.
Davore, možete li nam ukratko opisati Vaš osobno-profesionalni put? Što vas je najviše privuklo vizualnoj antropologiji?
“Zanimanje za vizualnu antropologiju potiče me na bolje razumijevanje vizualnih slika i faza vizualnog razvoja proizvedenih kao dio kulture. Kroz njih pokušavam istraživati granice i moć reprezentacije simbola koji čine složeni komunikacijski sustav različitih društava. Uspostavljeni simbolički kodovi mogu se dekonstruirati te nas na taj način približiti ontologiji postojanja. U Zapatističkoj školi na zidu je ispisano: ‘Jednaki smo jer smo različiti’.”
Kakav je bio Vaš stvaralački put iza “Mjesta koja ćemo disati”?
“Polazište za film dogodilo se pronalaskom komadića 16mm filma prije deset godina. Na traci od 57 frameova bio je prikazan čovjek s teretom na leđima koji se probija kroz snježnu mećavu, u borbi za sebe protiv manifestacije prirode. Tijekom godina pokušavao sam graditi narativ oko pronađene trake, pridodajući joj nedefinirani prostor i vrijeme. Slagao sam fragmente teksta (dnevničkih bilješki) i dodavao nove snimke i fotografije te naposljetku objedinio u multimedijsku audiovizualnu instalaciju ‘Nedefinirana divljina’ izloženu 2017. godine. Finalnu ekspanziju cijelog projekta htio sam završiti u formi filma, formi koja mi dopušta svojevrsno kiparenje vremena.”
U filmu su kao literarni sugovornici između ostalih navedeni Loach, Marker, Konfucije, Matvejević… Jeste li dugo tragali za pravim citatima koje ste pridavali određenim scenama; možda scene prilagođavali citatima ili nešto treće? Koliko je za razumijevanje filma važno prepoznati citate, a koliko s druge strane bitno samo razumjeti njihovu poruku?
“Misaone oslonce kod sugovornika bilježio sam nekoliko godina. Na popisu se također nalaze moji baka i dida, kao i neki ljudi koje sam sreo tijekom snimanja. Intencija je bila kolažirati misli, učiniti ih kao da pripadaju jednom izvoru. Ustrajao sam u želji da riječi budu tu kako bi otkrile ono što se nalazi u intimnosti čovjeka kojeg pratimo. Montaža slike i riječi bila je zasebna, a naknadno pridavanje scenama sasvim prirodno.”
Filmom se provlači nenasilna, nemilitantna poruka potrebe očuvanja okoliša, vraćanja prirodi, odmicanja od okova konzumerističkog društva. Više kao uvjetno rečeno objektivni zaključak neutralnog promatrača. Što biste voljeli da publika zaključi nakon gledanja ovog dokumentarca?
“Film skicira portret čovjeka koji se trudi živjeti u goloj sadašnjosti, bez uspomena i predviđanja. Ti mali zapisi njegovih promišljanja upućuju na pokušaj jednostavnog života, života u koji je upisano iščekivanje, očaranje i gubitak. S obzirom na to da ne postoji narator, gledatelju je prepušteno izgovaranje unutar sebe, u svrsi emocionalne povezanosti s drugim bićem kojeg nikada ne vidimo već susrećemo i prepoznajemo u sebi. Ono jedinstveno u svakome ne može nitko spoznati, samo osjetiti. To su priče o nama samima.”
Dokumentarac donosi kadrove različitih pejzaža, od kojih su neki i izmišljeni?
“Kroz cijeli film nižu se mjesta bez imena, snimana na različitim stvarnim lokacijama. U tom sam nizu ubacio nekoliko zamišljenih sekvenci, koje je bilo nemoguće snimiti, poput pustinjske oluje u Sudanu. Ti zamišljeni pejzaži vezivno su tkivo samog narativa, imaginirana i nedostižna mjesta.”
Sinopsis “Mjesta koja ćemo disati” dotiče se i “svojevrsne bilješke o budućnosti”. Kakvoj po vašem mišljenju?
“Ako se društvenim sistemom upravlja prema načelima razuma, siromaštvo i bijeda predmet su sramote. Povijest se ne ponavlja, ona se rimuje. Te misaone bilješke u dnevničkoj formi vežu se na vrijeme, ono što danas činimo bit će u rimi s budućim. Bilješka iz filma kaže: ‘Ono što jest, sada je, i mora imati živahni intenzitet strelice zabijene u drvo.'”