Nježan i intiman, istovremeno (na momente čak i brutalno) iskren, dokumentarni film “Otac” / “Father” (2021) kineskog redatelja Denga Weija, prateći svakodnevni život svojeg djeda i oca, prikazuje slojevitost ekonomske i gospodarske modernizacije Kine i, posljedično, sve veću disonancu između generacija. No, iako je spomenuta tema itekako relevantna u aktualnom kineskom društvu, pogotovo u recentno rastućim geopolitičkim tenzijama i ekonomskim nestabilnostima, čini se da vrijednost ovog filma nije (samo) u njegovoj političkoj svjesnosti. Dapače, mogli bismo reći da Deng Wei nezaobilazni politički podtekst filma uspješno manevrira kako bi skrenuo pažnju gledatelja na pitanje esencije filmske forme i dokumentarnosti, ali i uopće pitanje gledanja kao predispozicije za bavljenje filmom i razmišljanja o njemu.
Snimajući djeda koji je izgubio vid zbog nestašice gladi tijekom vremena Mao Zedonga i oca, lokalnog građevinskog poduzetnika s kineskog juga, utjelovljenja eksplozivnog ali često i neodrživog kineskog tržišta nekretnina, odnosno politike Denga Xiaopinga, Deng Wei stavlja u dijalog dvije u potpunosti različite generacije, obje na izmaku snaga i u konstantnom sukobu s aktualnim vremenom, zbivanjima i novom generacijom, čiji je predstavnik sam redatelj. Iako je tradicionalna kineska obiteljska povezanost itekako vidljiva u filmu, ona kao da postaje puka nužnost, tek zadnja slamka kontakta s prošlim vremenom. No, moment nostalgije i melankolije Deng Wei je uspješno izbjegao direktnošću snimateljskih odluka, poput gotovo reportažnog praćenja djedovog i očevog suživota na ulicama malog južnokineskog grada ili očeve surove svakodnevnice na tržištu nekretnina. Tim promišljenim režijskim postupcima, Deng Wei poigrava se s emocionalnim aspektom filma, ne dopuštajući gledatelju ikakav emocionalni angažman, znajući da su odabrane teme – smrt, generacijsko nerazumijevanje, nestanak jednog doba – podložne jakom emocionalnom, nostalgičnom, a time moguće i patetičnom prizvuku. Činjenica da je redatelj u poziciji bliskog člana obitelji omogućuje filmu izrazitu bliskost subjektima, kao i iskrenost i voljnost intimnom povjeravanju, a s druge strane, Deng Wei je ostao gotovo neprimjetan, što omogućuje izrazito zanimljivu filmsku dinamiku.
Momentima direktnosti i iskrenosti, vješto izbjegavajući zamke nostalgije i patetičnosti, čini ovaj film vrijednim suvremenim portretom kineskog društva, ali i meditacije o samoj srži filmskog jezika i vizualnosti kao takve.
Deng Wei kao redatelj, ali i snimatelj filma, odlučivši se za mnogo close-up kadrova djeda, nastoji predočiti realitet života bez vida unutar šire socijalne realnosti. U kineskom društvu, pogotovo ruralnom i tradicionalnijem kao što je ovo na filmu, sljepoća omogućuje poseban socijalni status i zanimanje vidovnjaka, što je cijenjena ali i izolirajuća profesija. No, centralni filmski lajtmotiv ipak se ne nalazi toliko u socijalnoj, koliko u filmskoj realnosti. Na koje sve načine možemo gledati film i što sve možemo vidjeti u filmskoj slici? Fokusirajući se na sljepoću kao intimni ali i izrazito važan socijalni moment u kineskom društvu, Deng Wei stavlja u dijalog privatno i javno, osobno i općenito te, naposljetku, propituje na koje sve načine uopće možemo gledati film, odnosno tko sve može biti gledatelj bilo zbog fizičkog hendikepa ili ekonomske i klasne deprivilegiranosti. Unatoč na prvu ruku klasično dokumentarnim, voajerskim i fly on the wall pristupom, Deng Wei ne otkriva nešto mnogo više od jedne znane tranzicijske kineske priče, “Otac” ipak nastoji reći i vizualno prikazati mnogo više. Momentima direktnosti i iskrenosti, vješto izbjegavajući zamke nostalgije i patetičnosti, čini ovaj film vrijednim suvremenim portretom kineskog društva, ali i meditacije o samoj srži filmskog jezika i vizualnosti kao takve.